Arhive za ‘Bajke’ kategoriju

Kako se cuva ljubav

…Majka i dječak hodaju plažom…
U jednom trenutku dječak upita: “Mama, kako se čuva ljubav??”
Mama ga pogleda i odgovori: “Uzmi malo pijeska i stisni šaku…”

Dječak stisne šaku i što je više stiskao, to je više pijeska curilo iz nje… “Ali mama, pijesak mi bježi..!!!”
“Znam, a sada otvori potpuno šaku…”

Dječak posluša, ali uto zapuhne vjetar i odnese sav pijesak s dlana..
“Ni ovako ne uspijevam zadržati pijesak..!!”

Na to majka, sa smješkom na licu, reče: “Sada uzmi opet malo pijeska u ruku i drzi dlan kao da je u obliku žlice, dovoljno zatvoren da ga sačuvaš i dovoljno otvoren da bude slobodan…”

Dječak učini kako mu je rečeno i pijesak mu ostane na dlanu, zaštićen od vjetra i slobodan da ne klizi kroz prste…

Eto.. kako se čuva ljubav..

Dvanaest Mjeseci

Zivjela nekad davno jedna zena sa kcerkom i pastorkom. Zivjeli su siromasnim zivotom. Imali samo malu kucu i komad zemlje koji su obradjivali.

Zena je bila udovica koja je imala mladu kcerku Helen i pastorku Marusku koja je bila kcerka njenog pokojnog muza iz njegovog prvog braka. Maruska je bila veoma lijepa djevojka i jako dobre duse. Zbog njene neopisive ljepote maceha je nikako nije podnosila. Bila je daleko ljepsa od njene Helen. Zato su joj njih dvije nastojale stalno napakostiti tako sto su joj uvijek davale tezak posao da radi dok su njih dvije uglavnom ljenstvovale. Jadna Maruska je skoro uvijek sama obavljala posao u njivi i kuci. Ali lijepa djevojka je to sve podnosila bez i najmanjeg prigovora. Jednog prohladnog zimskog dana kad su sve tri od njih bile u kuci, rece Helen kako se zazeljela mirisa plavih ljubicica. Uto se obrati Maruski rekavsi joj:”Idi Maruska naberi lijepih ljubicica i donesi mi da ih pomirisem.” Ah, Helen–uzvrati Maruska–gdje si vidjela da ima ljubicica u januaru. Pricekaj proljece,pa cu ti ih tada ubrati.” Naljuti se Helen, pa ostro podviknu na sestru:”Kako se usudjujes da mi protivrijecis tako. Kad ti kazem da mi doneses nesto, onda imas to i da uradis.” Njena mati koja je jedva cekala ovako nesto, pograbi pastorku za ruku i izgura je iz kuce.”Ne vracaj se bez ljubicica”–rece joj zalupivsi vrata za njom. Jadna Maruska je posla traziti ljubicice po snijegu koji je neprestano padao i studeni koja je stezala sve jace. Lutala je sumom i poljanama ni sama ne znajuci koliko dugo.
Najednom ugleda u daljini vatru koja je gorjela. Posto je bila promrzla podje u tom pravcu da se ugrije. Tako dodje na proplanak gdje je bila vatra. Ugleda potom oko velike vatre da se nalazi dvanaest vecih kamenova. Na svakom od njih sjedio je po jedan covjek. Na najvisem kamenu koji je bio najblizi vatri sjedio je starac obrastao bradom drzeci u rukama velik drveni malj. Zacudi se djevojka ovome sto je vidjela, ali ipak krenu ka vatri obrativsi se ljudima koji su nijemo sjedili na kamenim stijenama:”Dobri ljudi, dozvolite mi da se ugrijem pored vase vatre, jer sam se prilicno smrzla.” Starac na najvisem kamenu klimnu u znak odobravanja. Nakon sto se Maruska ogrijala fino zapita je starac:”Gdje si se zaputila po ovom nevremenu?” ”Trazim ljubicica da uberem.”-odgovori djevojka. ”Sad je zima–rece starac–prerano je jos za ljubicice.” ”Znam–tuzno rece Maruska–tako sam i ja rekla sestri i macehi, ali one me otjerase iz kuce da ih trazim. Nece me pustiti natrag bez ljubicica. Molim vas dobri ljudi, mozete li mi ikako pomoci da ih pronadjem.” Starac ne odgovori, ali ustade sa svog najviseg kamena i pridje trecem kamenu i rece covjeku na njemu:”Uzmi brate ovaj malj i idi na moje mjesto.” Covjek ga bez rijeci poslusa.Uze drveni malj i pope se na najvisi kamen. Onda zamahnu snazno iznad plamena velike vatre. Tada se cijela okolina izmijeni tako brzo. Nestade snijega i hladnoce. Zasijalo je prelijepo sunce,a drvece je olistalo i svuda se cuo veseli cvrkut ptica. Na proplanku se zelenila trava prosarana raznim procvjetalim cvijetovima. ”Beri ljubicice djevojko–viknu covjek s najveceg kamena–beri brzo.” Maruska uto ugleda plave ljubicice koje su se iznenada pojavile u travi. Odmah se dade u berbu i nabra citav mali buket za samo nekoliko trenutaka. Tada nestade sunca, olistale sume i pticije pjesme. Opet se vrati snijeg i grozna studen.
Starac se opet vrati na svoje predjasnje mjesto uzevsi nazad svoj malj i rece Maruski:”Eto imas ljubicice.Podji sad kuci.” Djevojka se toplo zahvali svima njima na velikoj pomoci i krenu s olaksanjem kuci. Kad su vidjeli Marusku kako prilazi kuci s buketicem plavih ljubicica u ruci Helen i njena mati se nisu mogli nacuditi tome. Pustise je brzo unutra i Helen odmah otrze buketic iz sestrine ruke upitavsi:”Gdje si ih nabrala?” ”Gore na proplanku u sumi”–odgovori Maruska. Helen s velikim uzivanjem poce mirisati proljetno cvijece koje joj je donijela polusestra usred zime. Onda dade i majci da i ona pomirise lijepe ljubicice,pa ih poslije zadjenu sebi za pojas. Marusku uopste ne ponudi da ih pomirise.
Poslije nekog vremena prohtjelo se Helen da jede jagode, pa nalozi Maruski. ”Idi da naberes jagoda, pa mi donesi.” A sestra joj uzvrati: ”Ko je jos vidio da ima jagoda da se nabere zimi? One dolaze samo ljeti.” Ali Helen se ponovo izdera na nju da mora uciniti kako joj je rekla i njena mati opet zgrabi Marusku i izbaci je van kazavsi joj da se ne pojavljuje bez crvenih jagoda. Opet nesretna djevojka podje u potragu. Ovaj put da nadje jagode. Lutala je i ovoga puta bezuspjesno dok ponovo nije ugledala vatru na proplanku okruzenu sa dvanaest ljudi koji su sjedili na kamenim stijenama. I sada je na najvisem kamenu sjedio najstariji od njih s drvenim maljem u rukama. Maruska pridje vatri kako bi se ugrijala. ”Dozvolite mi da se ugrijem kraj vase vatre dobri ljudi.Promrzla sam.” Starac na najvisem kamenu opet klimnu. Malo kasnije je upita:”Kuda si posla po ovakvoj hladnoci.”
”Trazim jagode”-rece prelijepa djevojka.”Nema jagoda sada usred zime”-zanijeka starac glavom. ”Znam i sama-tuzno uzdahnu Maruska-ali me sestra i maceha natjerase da ih trazim. Molim vas dobri ljudi mozete li mi pomoci da ih pronadjem.”
Opet starac s maljem ne odgovori.Samo sidje sa svog mjesta i pridje sestom kamenu na kome je sjedio dosta mladji covjek od njega. ”Hajde brate idi na moje mjesto”-naredi starac mladjem covjeku i dade mu veliki malj. Ovaj se pope na najvisi kamen i zamahnu snazno iznad vatre. I ovaj put nestade snijega i hladne zime. Zasijalo je toplo ljetnje sunce.Opet je olistala suma i zelenila se trava svuda okolo. ”Beri brzo Maruska. Beri!-viknu mladi covjek sa kamena. Ona utom ugleda crvene jagode koje su sazrijevale nevjerovatnom brzinom i poce ih marljivo brati. Za vrlo kratko vrijeme nabrala ih je skoro punu kecelju. Onda nestade ljeta i sunca i opet se vrati zima sa hladnim bijelim snijegom naokolo. ”Eto imas jagode”-rece joj starac vracajuci se na predjasnje mjesto. Maruska se zahvali svima njima iz sveg srca na sto oni samo klimnuse glavama. Brzo se vracala kuci.Opet se njena maceha i sestra nisu mogle cudom nacuditi kad su je pustili u kucu koju je zacas ispunio miris divnih jagoda. ”Gdje si ih nasla”-zapita Helen.”Tamo gore na sumskom proplanku”-neodredjeno odgovori Maruska. Ali Helen vise nije ni pitala nista. Uzela je drvenu ciniju i istresla sve jagode u nju iz Maruskine kecelje. Onda je zasjela zajedno s majkom za sto kraj cinije i tako pojedose jagode sve do jedne. Maruski ne ponudise niti jednu jedinu.
Nekoliko dana kasnije zazeljela se Helen jabuka. Opet naredi sestri da joj ih ide donijeti. ”Gdje da ti nadjem jabuke usred zime?”-ocajno zapita Maruska, ali njena sestra se opet obrecnu na nju da joj ne odgovara tako. Maceha je opet istjera napolje i zabravi vrata iza nje. Ponovo djevojka krenu. Ovaj put da trazi jabuke. Sada nije gubila bespotrebno vrijeme tumarajuci kojekuda. Uputi se odmah na mali sumski proplanak gdje je gorjela velika vatra sa dvanaest ljudi oko nje. Kad je stigla, opet pridje vatri i uctivo upita za dozvolu da se ugrije posto je osjecala uzasnu hladnocu. Starac na najvisem kamenu opet klimnu sa odobravanjem. Trenutak poslije je zapita:”Kamo si posla opet po ovom snijegu?” ”Trazim jabuke”-uzvrati djevojka.
”Nema jabuka zimi.One stizu na jesen.”-opet ce starac. ”Znam ja to-zalosno rece Maruska-ali me sestra i maceha otjerase da trazim jabuke sada. Molim vas opet dobri ljudi. Pomozite mi da ih nadjem.” Starac sidje s kamena i pridje covjeku koji je sjedio na devetom kamenu i pruzi mu svoj malj.
”Hajde brate na moj kamen.” Covjek primi veliki drveni malj i uspevsi se na najvisi kamen zamahnu maljem povrh vatre. Opet nestade zime i snijega. Ali ovaj put nije bilo sunca. Nastao je tmuran i oblacan dan. Lisce je opadalo s drveca praceno blagim vjetrom koji je puhao. Maruska nije toliko obratila paznju na jesenji dan koji je iznenada dosao nego je pogledom trazila stablo jabuke. Napokon je ugledala. ”Tresi Maruska!Tresi brzo!”–viknu covjek sa kamena. Maruska je potresla snazno stablo jabuke. Opala je jedna jabuka.Uto je potresla jos jednom.Pala je i druga jabuka. ”Uzmi brzo jabuke Maruska”-viknu opet covjek s kamena.
Djevojka poslusa i podize dvije jabuke sa zemlje. Istog casa se opet sve vrati kao sto je bilo i ranije.Snijeg svuda i nadaleko. I ovoga puta se Maruska lijepo zahvali ljudima na kamenim stijenama i brzo podje natrag kuci. Ponovo su Helen i majka joj buljile u cudu u dvije jabuke koje je Maruska donijela usred mjeseca januara. ”Gdje su ostale jabuke-ljutito upita Helen Marusku-sigurno si ih pojela na putu kuci.” Maruska se poce kleti kako nije nijednu jabuku ni okusila. ”Potresla sam jednom drvo i pala je jedna jabuka-rece sestra Heleni-onda sam potresla drugi put i pala je druga. Tada su mi viknuli da uzmem brzo jabuke i idem.” ”Ko ti je vikao? Lazes! Sama si ih sve pojela.-drsko joj rece Helen otevsi joj jabuke iz ruku. Dade jednu majci, pa ih zacas pojedose. Tada Helen zatrazi od majke vrecu i rekavsi da ce sama ici da donese jabuka sto vise bude mogla. ”Ako posaljemo Marusku,opet ce ih sve pojesti,a nama donijeti samo po jednu.Ja cu ih tresti do mile volje makar ne znam koliko vikali na mene.” Tako rece Helen i podje traziti jabuke.Lutala je i tumarala kojekuda,ali osim bijelog snijega nista nije mogla vidjeti niti naci. Onda ugleda vatru koja je gorjela u daljini i uputi se tamo. Pridje vatri i poce se grijati pogledavsi nemarno na ljude koji su sjedili naokolo i sutili. ”Gdje si krenula?Sta trazis ovuda po ovoj hladnoci?”-mirno zapita starac na najvisem kamenu.
”A sta se to tebe tice matora izlapjela budalo.Zar trebam tebi govoriti kamo sam krenula?”-osorno uzvrati Helen i podje dalje posto se dovoljno ugrijala pored vatre. Uto se starac uspravi na kamenu i zamahnu snazno iznad vatre koja se ugasi u tili cas. Podize se tako velika mecava i snijeg poce padati jos vise i gusce. Snazan vjetar je puhao tako ostro i raznosio snijeg na sve strane tako da se tesko moglo ista vidjeti od snjezne vijavice. Dah je prosto zastajao od ostre studeni koja je nastupila s mecavom. Maceha je kroz prozor kuce posmatrala snjeznu mecavu koja je najednom pocela bjesniti napolju. Pocela se brinuti o kcerki. Posto se blizio i mrak, a Helen se nije vracala, obuce se sto je bolje mogla i podje traziti kci po snjeznoj oluji. Isla je dugo ni sama ne znajuci kuda. Dozivala iz sveg glasa kcerku,ali nista nije ni vidjela ni cula od strasnog vjetra koji je sve vise orgijao. Kad se dobrano smracilo bila je umorna i ozebla.Htjela se vratiti kuci, ali vise nije mogla naci puta natrag. Potpuno se izgubila u oluji i snjeznoj mecavi koja nimalo nije jenjavala. U nemocnom ocajanju proklinjala je zena i Helen, i Marusku, i jabuke. Maruska je bila sama u kuci i sa zabrinutoscu je pogledala kroz prozor u mrkli mrak da li ce se pojaviti Helen i njena mati. Ali nista se nije culo izuzev jakog vjetra koji je neprestano divljao napolju noseci sve pred sobom. Cijelu noc djevojka nije oka sklopila ocekujuci sa brigom povratak macehe i sestre. Nije im mogla nikako pomoci. Bilo je suludo izlaziti van na uzasnu mecavu i vjetar koji je neprestano urlao. Maruska nikad vise nije docekala da vidi polusestru Helen i svoju macehu. Ostala je tako zivjeti sama u maloj kuci i na komadu zemlje koji je sada pripadao samo njoj. Proslo je vec izvjesno vrijeme od stradanja njenih jedinih. A onda je lijepa Maruska dozivjela najljepsi dan u svom dotadasnjem nesretnom zivotu. Lijep i privlacan mladic je dosao da je prosi. I tako je njenoj tuznoj samoci dosao kraj. Bila je sretna.”

Jedna predivna prica

Ipak DOSADA je u tom neobicnom drustvu stalno zivjela. Ikad je vec treci put zjevnula,ludost je, luda kao i uvijek, predlozila:”hajdemo se igrati skrive!” SPLETKA je znacajno podigla obrvu a ZNATIZELJA je, u nemogucnosti da se zadrzi upitala:kakva je to igra?” To je igra u kojoj ja pokrijem oci i brojim do tisucu, dok se vi sakrijete. A kad izbrojim krecem u potragu. Koji prvi bude pronadzen zauzece moje mjesto. Mjesto u sljedecoj igri objasnila je LUDOST. ODUSEVLJENJE je poletno zaskakutalo, dok se RADOST, gotovo neuspjesno, trudila uveriti SUMNJU, koja nikom ne vjeruje u igri. NO bilo ih je jos nekoliko koji se nisu htjeli igrati…. ISTINA se pitala zasto bi se ona krila kada ce je i onako na kraju pronaci. OHOLOST je drzala da je igra glupa(a zapravo ju je ljutilo sto zamisao nije bila njena). KUKAVICLUK nije htio riskirati.”jedan..dva..tri..pocela je brojati LUDOST. LJENOST se sakrila iza prvog kamena na putu, VJERNOST je potrazila zaklon na nebu,a ZAVIST je cucnula u sjenu USPJEHA, koji se vlastitom snagom popeo na vrh stabla. VELIKODUSNOST se gotovo nije uspjela sakriti jer joj je svakako mjesto koje je pronasla izgledalo prekrasno za nekoga od njezinih prijatelja. Kristalno jezero prepustila je LJEPOTI, hlad drveta SRAMEZLJIVOSTI. Mekocu leptirova leta ustupila je OSJECAJNOSTI, kretanje vjetrova SLOBODI a sebi …? Ipak na kraju se i ona sklonila, i to u zraku sunca. SEBICNOST je, sto se naravno moglo i ocekivat, nasla naj udobnije mjesto na svjetu, idealno samo za nju. LAZ se sakrila na dnu okeana, a zapravo je bila iza duge. STRAST i POZUDA su se zajedno sakrili u jedan vulkan, a ZABORAV…zaboravio je gdje se uopce sakrio, ali nije bitno. Kad je LUDOST dosla do broja devesto devedeset i devet, LJUBAV nije jos bila pronasla niti jedno mjesto za sebe, jer joj se svako cinilo zauzeto. Tada je ugledala prekrasan ruzicnjak i zavukla se medzu crvene ruze. Kada je LUDOST izbrojala do tisucu i pocela traziti, prvo je, naravno nasla LJENOST koja je bila iza naj blizeg kamena. Potom je cula VJERNOST kako na nebu razgovara s BOGOM. STRAST I POZUDU osjetila je u podrhtavanju uznemirenog vulkana, a ZAVIST je pronasla cim je ugledala USPJEH. SEBICNOST nije morala ni traziti jer se sama otkrila bjezeci iz svog skrovista.Trazeci dalje LUDOST je dosla do kristalnog jezera i odma otkrila LJEPOTU.

SUMNJU je vidjela kako sjedi na jednom kamenu, otkrivsi se sama kako nebi nikom morala govoriti gde se skrivala. Doskora su svi bili pronadzeni, DAROVITOST je cucala u svjezoj mirisnoj travi, TJESKOBA u tamnoj spilji.L AZ ih je sviju uvjerila da je bila na dnu okeana(a virila je iza duge)ZABORAV je vec zaboravio da se neceg uopce igrao. LUDOST nikako nije mogla pronaci LJUBAV. Trazila je po cjelom svjetu, iza svakog stabla, grma, cvijeta, na dnu svakog potoka i na vrh svake planine, a kad je vec odustala pogled joj zastade na prekrasnom ruzicnjaku, uzela je stap i pocela razmicati ruze. Odjednom je zacula bolan vrisak, trnje se zabolo LJUBAVI u oci i silno je ozlijedilo. LUDOST nije znala sta bi od jada ispricavala se molila plakal, da joj dopusti iskupljenje a onda se sjetila…. Obecala je LJUBAVI da ce do kraja zivota ostati sa njom. I tako:odkad se igra skrivanja igrala prvi put na zemlji, LJUBAV je slijepa a LUDOST joj je vjerna prijateljica..

Meksicka narodna prica.

JABUKA KOJA PLAČE I JABUKA KOJA SE SMIJE

Bio neki car koji je imao tri sina. Dok je jednog dana njegov najmladi sin sjedeo u zamku, dode jedna starica da zahvati vode sa izvora ispod zamka. Mladic se baci malim kamenom i polomi staricin krcag. Starica ništa ne rece, ode po drugi krcag i ponovo dode na izvor. Djecak ponovo baci kamen, polomi krcag, a starica ode. Sutradan se starica pojavi na izvoru sa novim krcagom. Cim je ugleda, mladic ponovo baci kamen i razbi krcag.
Starica rece:
- Hej, sinko, molim gospoda da se jabuka koja place zaljubi u jabuku koja se smije – i udalji se. Prode pet dana i djecaka poce da muci ono što je starica rekla. I zaista, jabuka koja place zaljubila se u jabuku koja se smije. Iz dana u dan djecak je bledio i venuo. I car cu da mu se sin razbolio. Pogledali su ga hodže i vidari, ali nikako nisu mogli da objasne razlog mladiceve patnje. Jednog dana ponovo dode jedan vidar i rece caru:
- On je bolestan od ljubavne patnje. Mladic na kraju rece ocu da se jabuka koja place zaljubila u jabuku koja se smije. Car ce na to:
- Šta da radimo sada, sine?
Mladic odgovori:
- Dozvoli mi da idem i da ih nadem.
Car, opet:
- Kuda ceš u takvom stanju? Kako ceš znati gde su. Pusti!
- Svakako cu ici i naci cu ih – odgovori mladic.
- I mi cemo ici s njim. Sigurno cemo naci te jabuke – rekoše ocu starija braca.
Sva tri brata krenuše zajedno na put.

Dugo su išli preko brda, dolina i ravnica i jednog dana stigoše do neke cesme. Na cesmi vidješe jedan natpis. Procitaše: ko ide jednim od ova tri puta, doci ce, ko ide drugim doci ce ili nece, a ko krene trecim putem nikako nece doci. Braca se sporazumješe da najstariji krene putem kojim se dolazi, srednji putem kojim se dolazi ili ne dolazi, a najmladi onim kojim se ne dolazi.
- Ali kako cemo znati, ko se vratio, a ko nije – rekoše.
Na to najmladi brat rece:
- Skinimo prstenje sa ruku i stavimo ga ispod ovog kamena. Onaj ko dode kasnije, znace ko je sa kog puta stigao.
Tako i uciniše i svaki krenu putem koji je izabrao. Najstariji carevic stiže u jednu zemlju, ude u jedan hamam i osta tamo da radi kao hamamski momak. Srednji brat, kad stiže u neku zemlju, ude u jednu kafanu i osta tamo kao kafedžija.
Da se vratimo najmladem bratu. I on, pošto je prešao dug put, stiže jednoga dana do nekog izvora i vidje staricu kako zahvata vode. Mladic je upita:
- Bako, hoceš li mi dati prenocište za veceras?
Starica odgovori:
- Ah, sinko, imam jednu kucicu, kad legnem noge mi štrce. Gde da te primim?
Mladic joj dade pregršt zlatnika:
- Aman, bako, nadi mi jedno mjesto.
Starica uze zlatnike i povede mladica svojoj kuci govoreci:
- Podi, sine, podi, imam i kucu i sobu, a ko ce mi drugi i doci!
Malo su jeli i pili. Sjedeci tako, mladic upita:
- Bako, kažu da ima jabuka koja place i jabuka koja se smije, znaš li gdje su?
Cim to cu, starica zalijepi mladicu cušku:
- Cuti, ovde je zabranjeno da se to spominje.
Kada to rece, mladic joj dade još jedan pregršt zlatnika. Obradovana time, starica rece:
- Sine, sutra ceš ustati i otici na onu goru tamo. Tamo dolazi jedan pastir. On je pastir dvorca u kome su jabuka koja place i jabuka koja se smije. Ako uspiješ da ga odobrovoljiš i udeš u dvorac, tamo ceš naci jabuke. Samo, kada ih budeš uzeo dodi pravo k meni.
Sutradan mladic ustade rano, ode na onu goru i tamo vidje pastira kako napasa ovce. Pride i pozdravi ga. Sjedoše i poceše da razgovaraju. Na kraju, on spomenu pastiru jabuku koja place i jabuku koja se smije.
Cim to cu, pastir ga tako udari da mu se mozak zavrtje. Kada mu mladic rece “Zaboga, pastiru, zašto me udaraš”, pastir ga još jednom udari rekavši:
- Cuti, ovde je zabranjeno da se o tome govori.
Mladic mu dade pregršt zlatnika. Kada vidje zlatnike, pastir omekša i rece mladicu:
- Ja cu sada da zakoljem jednu ovcu; od njene kože cu napraviti mješinu. Kada navece potjeram ovce u dvorac, ti ceš se umiješati medu njih, jer ih broje kada ulaze u dvorac. Ti ceš ici kao one i sa njima ceš uci u dvorac. A zatim, nocu, kada svi budu zaspali, popeceš se na najviši sprat. Tiho ceš uci u odaju sa desne strane. Djevojka leži u postelji, a jabuke stoje na polici. Ako budeš mogao uzeceš ih, a ako te uhvate bice zla.
Pastir ustade i zakla jednu ovcu; mladica stavi u mješinu, potjera ovce i uputi se ka dvorcu. Mladic ude medu ovce dok su ih brojali na ulazu u dvorac.
Spusti se noc i svi u dvorcu zaspaše. Mladic izade iz mješine i lagano pode gore. Otvori odaju koju mu je pomenuo pastir. U sredini je bila jedna postelja, a u njoj ljepotica crnih obrva, svijetloplavih ociju, kose rasute poput srme sa mladežima na vratu. Bila je lijepa da joj nije bilo ravne na svijetu. Dok ju je mladic dugo sav ushicen gledao, jedna jabuka sa police poce grohotom da se smije, a druga da rida, kao da se nešto dogodilo. Mladic odmah pobježe na vrata i vrati se medu ovce.
Od galame ovih jabuka, djevojka se probudi, pogleda i vidje da nema nikog, izide napolje i pošto nikog ne nade, ponovo se vrati u odaju.
- Ah vi, lažljivice, prevarile ste me – rece i opet leže u postelju. Nakon kratkog vremena djevojka je ponovo zaspala. Mladic se još jednom pope gore, lagano otvori odaju i ude. Kada krenu prema jabukama, jedna se opet nasmija, a druga zaplaka, a on ponovo pobježe. Djevojka se na to probudi i vidje da nema nikog.
- Hej, vi, bezobraznice. Vec drugi put me budite iz sna. Istuci cu vas ako opet budete nešto napravile – rece i leže.
Cim je zaspala, mladic ponovo dode, otvori vrata i krenu pravo ka jabukama. Kad htjede da ih dohvati sa police, jabuke udariše u smijeh i plac. Mladic ponovo pobježe. Djevojka se probudi – nikog nema.
- Ah, vi bestidnice! Jeste li poludjele nocas? Tri puta me budite iz sna. Kakav je to nacin? – rece, ošamari i jednu i drugu i ponovo leže.
Prošlo je podosta vremena. Mladic je ponovo otvorio odaju i krenuo prema polici. Uzeo je jednu jabuku, pogledao, nikakvog glasa, uzeo je i drugu, izašao i otišao medu ovce. U stvari, jabuke su se naljutile i zato nisu pustile nikakav glas.
Došlo je jutro. Pastir je istjerao ovce i otišao u planinu. Mladic je izašao iz mješine i ponovo dao pastiru pregršt zlatnika. Oprostio se i krenuo staricinoj kuci. Kad starica vidje mladica, stavi malo vode u posudu, zakla jednu kokošku i njenu krv pusti u vodu. Stavi u vodu jednu dasku i rece mladicu da sjedne na dasku.
Vratimo se dvorcu gdje su bile jabuke.

Kada se djevojka probudila, pogledala je gore-dolje i vidjela da na polici nema jabuka. Tada je briznula u plac:
- Jao meni! Nocas su mi ukradene jabuke. Tri puta su me budile, ali ja nisam mogla da shvatim. A ono, dolazio lopov.
Kada ovo cu car, naredi da se zatvore kapije tvrdave. Pretražili su unutrašnjost grada i ništa nisu mogli da nadu.
Zvezdocatci su gledali sudbinu i vidjeli kako onaj koji je ukrao jabuke plovi ladom po nekom krvavom moru. Rekli su:
- Care, ovaj je covjek daleko izmakao. A mi ne znamo ni gdje je to krvavo more.
Na kraju su odustali od traženja jabuka. Kapije tvrdave su bile ponovo otvorene. Mladic dade starici još malo zlatnika. Pošto se od nje oprostio, pode on putem kojim je došao. Jednog dana stiže do cesme gdje se rastao od brace. Podiže kamen ispod koga su stavili prstenje i vide da niko nije dolazio. Uze svoj prsten i krenu putem kojim je otišao srednji brat.
Iduci preko brda, dolina i ravnica, pijuci vode sa potoka, sjedeci u pustinjama, slušajuci pjevanje ptica, stiže jednog dana u nepoznatu zemlju. Ude u jednu kafanu da popije kafu i ispuši cibuk. Vidje da mu je brat tu kafedžija, ali ga ovaj ne pozna. Nakon kratkog vremena, on ga pozva i upita odakle je i tako ubrzo shvati da mu je on brat. Braca ustadoše i krenuše zajedno na put. Opet stigoše do one cesme. Podigoše kamen i vidješe da stariji brat još nije stigao. Uzeše još jedan prsten i krenuše putem kojim je otišao najstariji brat. Iduci tako, opet stigoše do jedne nepoznate zemlje. Dva brata rekoše:
- Hajdemo u neki hamam da se okupamo, a poslije da potražimo brata.
Udoše u jedan hamam. U tom je hamamu njihov brat radio kao hamamski momak. Oni se okupaše i izadoše iz hamama. Pozvaše hamamskog momka i rekoše mu ko su. Zatim se sva trojica zaputiše onoj cesmi. Kada stigoše uzeše i treci prsten i krenuše u svoju zemlju.
Starija braca usput upitaše najmladeg da li je našao jabuke. On rece da jeste i izvuce ih ispod pazuha. Cim vidješe jabuke i sami se zaljubiše.
- Brate, neka jabuke malo ostanu kod nas, pa cemo ti ih opet vratiti – rekoše.
On se složi i dade im jabuke. Poslije toga njegova starija braca rekoše jedan drugom:
- Ubijmo ga! Neka jedna jabuka ostane kod tebe, a druga kod mene.
Tako su tri brata stigla u jednu kafanu. Htjeli su tu malo da posjede i da nešto pojedu. Od kafedžije zatražiše jednu hasuru i on im donese.
U bašti je bio jedan nepokriven bunar na koji oni staviše hasuru. Najmladi brat, misleci da je hasura prostrta za odmaranje, sjede na nju i upade u bunar. Za to vrijeme su njegova braca mirno popila kafu, ispušila po cibuk i krenula u svoju zemlju.
Pošto u bunaru nije bilo vode, mladic se nije udavio, ali se onesvijestio. On je tamo ostao dok su njegova braca stigla u zemlju. Kada ih otac upita gdje im je najmladi brat, oni odgovoriše:
- Mi smo išli i našli jabuku koja se smije i jabuku koja place. On je otišao putem kojim se ne vraca i nije se vratio.
Otac se zaplaka i rece:
- Sigurno ce doci.
Za to vrijeme je mladic u bunaru došao k svijesti. Poceo on da doziva ljude. Kafedžija koji je šetao po bašti cuo glas iz bunara, spustio jednog covjeka u bunar i on je izvukao mladica. Upitali su ga kako je upao u bunar i on im ispricao šta mu se desilo. Zatim je ustao i zaputio se u svoju zemlju, ali nije došao ocevoj kuci. Došao je u jednu kalajdžijsku radnju i tu postao šegrt.
I dok je on tamo šegrtovao, otac djevojke koja je bila vlasnica onih jabuka napravi brojanicu od hiljadu zrnaca, dade je ljudima rekavši im:
- Uzmite ovu brojanicu i obidite sve zemlje. Neka ljudi pricaju šta im se dogodilo. Ko izdrži do kraja ove brojanice, on je taj koji je ukrao jabuke. Uhvatite ga i dovedite.
Ljudi su uzeli brojanicu, obišli svaku zemlju, ali niko nije mogao da izvuce brojanicu. Na kraju stigoše u zemlju mladica koji je ukrao jabuke. Baš kada su prolazili ispred kalajdžijske radnje mladic rece:
- Majstore, ja cu izvuci onu brojanicu.
Ovaj o tome obavijesti ljude koji doneše brojanicu i rekoše:
- Hajde da vidimo, izvlaci!
A mladic tada rece:
- Hocu, ali cu to uciniti pred mojim carem.
Oni uzeše mladica i odvedoše ga caru mladiceve zemlje i objasniše mu o cemu je rec. Mladic sjede, poce da prica šta mu se dogodilo i da izvlaci brojanicu. Baš kada je rekao kako su ga njegova braca bacila u bunar, brojanica se završila. Tada car shvati da je to njegov najmladi sin, ustade i privuce mladica u zagrljaj:
- Ah, sine moj, koliko si ti preturio preko glave, a da ja ništa o tome nisam znao.
Bracu koja su uzela jabuke odmah pogubiše a mladica, zajedno sa jabukama, predadoše ljudima. Ovi ga povedoše caru zemlje u kojoj su jabuke bile ukradene.
I tako stigoše oni u zemlju iz koje su ukradene jabuke a mladica izvedoše pred cara. Kad ga car vidje zapovijedi mu da i pred njim izvuce brojanicu. Mladic je uze, isprica sve od pocetka do kraja i izvuce brojanicu.
Car rece:
- Sinko, ti si ukrao ove jabuke, ali i moja cerka ne može bez njih. Dodi, dacu ti svoju kcer, a vas dvoje se više nemojte rastavljati od ovih jabuka.
- Sa zadovoljstvom – rece mladic i prihvati carevu ponudu.
Devojka i mladic se vjencaše i provedoše svadbu koja je trajala cetrdeset dana i cetrdeset noci.

(Turska bajka)

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.