Vesna Parun rođena je na otoku Zlarinu 10. aprila 1922. godine. Osnovnu školu završava na Visu, a gimnaziju polazi u Šibeniku i Splitu. Upisuje studij romanistike koji ne završava zbog početka rata, a studij filozofije prekida radi teške bolesti. Šezdesetih godina u dužim razdobljima boravi u Bugarskoj, a danas živi i radi u Zagrebu. Uz pisanje poezije bavi se i prevođenjem sa slovenskog, njemačkog, bugarskog i francuskog jezika, te slikarstvom.
Poeziju započinje pisati u ranom djetinjstvu, već s deset godina, kad joj izlazi prva pjesma “Proljeće” u listu “Anđeo čuvar”, a u daljnjih šest desetljeća objavit će mnoga djela od kojih poezija ima najveću ulogu i vrijednost, ali se također okušala u prozi i drami. Dobitnica je mnogih nagrada za književno stvaralaštvo.
BIBLIOGRAFIJA (izbor):
Zore i vihori, Zagreb, 1947.;
Pjesme, Zagreb, 1948.;
Crna maslina, Zagreb, 1955.;
Vidrama vjerna, Zagreb, 1957.;
Ropstvo, Beograd, 1957.;
Pusti da otpočinem, Sarajevo, 1958.;
Ti i nikad, Zagreb, 1959.;
Koralj vraćen moru, Zagreb, 1959.;
Konjanik, Zagreb, 1961. (XVI. izdanje 1988.);
Jao jutro, Beograd 1963.;
Vjetar Trakije, Zagreb, 1964.;
Gong, Zagreb, 1966.;
Ukleti dažd, Zagreb, 1969.;
Sto soneta, Čakovec, 1972.;
Olovni golub, Beograd 1975.;
Salto mortale, Zagreb, 1981.;
Izabrana djela, PSHK, knj.155, Zagreb, 1982.;
Grad na Durmitoru, Nikšić, 1988.;
Kasfalpirova zemlja, Zagreb, 1990.;
Sonetni vijenci, Zagreb, 1991.;
Tronožac koji hoda, Zagreb, 1993.;
Začarana čarobnica, Zagreb, 1993.;
Ptica vremena, Zagreb, 1996.;
Smijeh od smrti jači, Zagreb, 1997.;
Epigrami, Zagreb, 1998.
