Prvoj ljubavi

U ovome đulistanu
Noćilo je mnogo ptica,
A još više procvjetalo
Alkatmera i ružica.

Pa ću i ja danas-sjutra
Na vijeke mu zbogom reći;
Pri našemu rastajanju
Misliš – hoće l’ suze teći?

Ne, jer zbilja nemam za čim
Niti jedne prolit suze,
Sve što ljubih, sve što volih
Sve mi brzo svijet uze.

Nesta Zlate, nesta s njome
Zemne sreće i milina;
Sve što danas svojim zovem,
U čaši je dobra vina.

O kako bih sretan bio
Da me više ovdje nema;
Kad za cio svijet spavam,
Nek vas svijet za me drijema.

Ne bira se ljubav

Ne bira se ljubav
kao ni smrt.

Sve je u knjigama
duboko pod morem
zapisano.

Jezikom neznanim nama,
nebesnim pismenima.

Niti se oduprijeti možeš
niti preskočiti dan.

Kao što ne možeš
tuđi san usniti
niti okom drugim
vidjeti.

Volio bih da nisi ti
ona koju u ovom času
volim.

Ovdje sam postao, ovdje cu nestati

Ovdje sam postao, ovdje ću nestati. Ovdje sam ugledao i nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara, i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu. Ljepših možda ima, dražih nigdje.
Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav, to je moja kolijevka i moja grobnica, moj početak i moj svršetak. Znam svaki prevoj, svaki ugib, svako uzvišenje na ovom vidokrugu, znam svaki miris što se javi od proljeća do zimske bure. Znam svaki preliv svjetla, od ružičastih jutara do crvenih sunčevih zalazaka, od pamučnih oblačića do tmastih oblačina što najavljuju nevrijeme.
A sve je to moje, kao moje vlastito tijelo, i još više i još važnije, jer je to nešto vječno što me je prihvatilo, privezalo, obilježilo, sebe sa mnom, mene sobom. Zato ne mogu reći: Volim svoj zavičaj. Kao što ne mogu reći: Volim svoje tijelo. Mnogo je tačnije ako kažem: Živim s njim, bez njega moj život ne postoji…

Ostrvo

Bosna

Bosna je zemlja prepuna čari,
Trepeta šuma i bljeska vode,
Brda joj kite gradovi stari,
Nad njima sinji oblaci brode.
Čini se, to je začaran kraj
Kroz koji vilu progoni zmaj.

Duboke gore svečano ćute
U mirnoj sjenci bez ljudskog zova,
Tu medo tapa niz tajne pute,
A obnoć huče premudra sova.
Na proplancima, sve ti se čini,
Igraju vile na mjesečini.

A vjeverice – uz trku mnogu -
repova trista, hiljadu nogu!-
Na glavu Bosnu staviti mogu.

I duh rudarski s punom paradom:
S pijukom, lampom i dugom bradom,
U kristal kucka, kamenje para,
Kroz Bosnu traži rudišta stara,
Pod zemljom brdo gvozdeno buši,
Uz vreli izvor obojke suši.

U gori stijena trepti k’o živa,
Niz nju se voda studena sliva,
Biserom gori najmanja kap.
A već u klancu, blještav k’o srma,
Potok se ruši s kamena strma
I pravi prvi pjenušav slap.

Na kraju – gledaj – rijeka se vije,
Matica brza sredinom bije…

Dusa

Ja vidim kad na te, topla i bijela,
Kroz tvoj pendžer mala mjesečina pada…
I šum svaki čujem tvoga odijela,
Na dušeke meke kada kloneš mlada.

Kao sjenka tvoja svake te minute
Moja duša prati i uza te dršće.
I ljubice svoje, čežnjama osute,
Prosipa na tvoju stazu i raskršće.

U baštama tvojim ono rosa nije -
To su suze sreće što ih ona lije,
Pri sjaju zvijezda u tihu pokoju.

U kandilu tvome kada žižak cepti,
Znaj, to duša moja prislužena trepti,
I prosipa na te zlatnu svjetlost svoju.

Biografija

Vesna Parun rođena je na otoku Zlarinu 10. aprila 1922. godine. Osnovnu školu završava na Visu, a gimnaziju polazi u Šibeniku i Splitu. Upisuje studij romanistike koji ne završava zbog početka rata, a studij filozofije prekida radi teške bolesti. Šezdesetih godina u dužim razdobljima boravi u Bugarskoj, a danas živi i radi u Zagrebu. Uz pisanje poezije bavi se i prevođenjem sa slovenskog, njemačkog, bugarskog i francuskog jezika, te slikarstvom.

Poeziju započinje pisati u ranom djetinjstvu, već s deset godina, kad joj izlazi prva pjesma “Proljeće” u listu “Anđeo čuvar”, a u daljnjih šest desetljeća objavit će mnoga djela od kojih poezija ima najveću ulogu i vrijednost, ali se također okušala u prozi i drami. Dobitnica je mnogih nagrada za književno stvaralaštvo.

BIBLIOGRAFIJA (izbor):

Zore i vihori, Zagreb, 1947.;
Pjesme, Zagreb, 1948.;
Crna maslina, Zagreb, 1955.;
Vidrama vjerna, Zagreb, 1957.;
Ropstvo, Beograd, 1957.;
Pusti da otpočinem, Sarajevo, 1958.;
Ti i nikad, Zagreb, 1959.;
Koralj vraćen moru, Zagreb, 1959.;
Konjanik, Zagreb, 1961. (XVI. izdanje 1988.);
Jao jutro, Beograd 1963.;
Vjetar Trakije, Zagreb, 1964.;
Gong, Zagreb, 1966.;
Ukleti dažd, Zagreb, 1969.;
Sto soneta, Čakovec, 1972.;
Olovni golub, Beograd 1975.;
Salto mortale, Zagreb, 1981.;
Izabrana djela, PSHK, knj.155, Zagreb, 1982.;
Grad na Durmitoru, Nikšić, 1988.;
Kasfalpirova zemlja, Zagreb, 1990.;
Sonetni vijenci, Zagreb, 1991.;
Tronožac koji hoda, Zagreb, 1993.;
Začarana čarobnica, Zagreb, 1993.;
Ptica vremena, Zagreb, 1996.;
Smijeh od smrti jači, Zagreb, 1997.;
Epigrami, Zagreb, 1998.

Zambak

U kineskoj maloj vazi
Na prozoru sobe moje
Cvjeta zambak cist i bijel
Nevinosti poput tvoje
Vrh zelene stabljike mu
Mekano se perje siri
A oko njeg leprsaju
Sanje moje ko leptiri
Misticnijem svojim krilom
Vjetrici mu pelud trune
Pa mirisom opojnijem
Moju malu sobu pune
Ja taj miris zedno gutam
Dusa mi ga strasno pije-
Ah u perju zambakovu
Tvoja dusa sanke snije.

Prvi cjelov

Znaš li, Zehro? – To je bilo
Pramaljetnog jednog dana:
Prosio sam ruku tvoju
I poljubac sa usana.

Rujni plamen ženskog stida
Prelio je lice tvoje
Poput sunca na zapadu,
Kad razaspe grimiz – boje.

A trepavke guste, duge
Klonule ti blago, ti’o,
Ko na b’jelom l’jeru da je
Leptir crni krilo svio.

I ti dugo šutjela si,
A onda me pogledala,
Pa sa smiješkom nježnu ruku
I cjelov mi prvi dala.

O ta ruka, o taj cjelov
Kako li su slatki bili!
Pa zašto su zlobni ljudi,
Zašto su nas rastavili?

Pod visnjom

Bijeli behar s visnje se truni
K’o perje andjeoskih krila,
I perivoj se gizdavi puni
Dahom proljetnih vila:

Kroz ovo gusto nervozno granje
Zefiri neznani pire-
Ah, da l’ to sapcu daleke sanje,
Il’ vile lepeze sire?…

I usred toga svecanog trena
Drscu ti kose k’o svijetla sjena:
Zavjesa ljubavnog boga,

Pa jagodice gladi mi nujne
Gle, pjan sam srcuc s usnice rujne
Sokove zivota tvoga!…

Notturno

O kako lagano nebom
Bijeli oblačci plove.
Trepavke sklopila narav
Pa rujne sniva snove.

U mraku jasminske noći
Mirisna dršće lipa,
Luna joj ljiljane sv’jetle
Po kruni smaragdnoj sipa.

A tamo za bujnim gajem
To Sava ravnicom teče
Do dragih rodnih mi žala,

Gdje moja Đulizara
Vječiti sanak snije,
A mjesec po grobu njenu
Cvjetne trakove lije.