Dvanaest Mjeseci

Zivjela nekad davno jedna zena sa kcerkom i pastorkom. Zivjeli su siromasnim zivotom. Imali samo malu kucu i komad zemlje koji su obradjivali.

Zena je bila udovica koja je imala mladu kcerku Helen i pastorku Marusku koja je bila kcerka njenog pokojnog muza iz njegovog prvog braka. Maruska je bila veoma lijepa djevojka i jako dobre duse. Zbog njene neopisive ljepote maceha je nikako nije podnosila. Bila je daleko ljepsa od njene Helen. Zato su joj njih dvije nastojale stalno napakostiti tako sto su joj uvijek davale tezak posao da radi dok su njih dvije uglavnom ljenstvovale. Jadna Maruska je skoro uvijek sama obavljala posao u njivi i kuci. Ali lijepa djevojka je to sve podnosila bez i najmanjeg prigovora. Jednog prohladnog zimskog dana kad su sve tri od njih bile u kuci, rece Helen kako se zazeljela mirisa plavih ljubicica. Uto se obrati Maruski rekavsi joj:”Idi Maruska naberi lijepih ljubicica i donesi mi da ih pomirisem.” Ah, Helen–uzvrati Maruska–gdje si vidjela da ima ljubicica u januaru. Pricekaj proljece,pa cu ti ih tada ubrati.” Naljuti se Helen, pa ostro podviknu na sestru:”Kako se usudjujes da mi protivrijecis tako. Kad ti kazem da mi doneses nesto, onda imas to i da uradis.” Njena mati koja je jedva cekala ovako nesto, pograbi pastorku za ruku i izgura je iz kuce.”Ne vracaj se bez ljubicica”–rece joj zalupivsi vrata za njom. Jadna Maruska je posla traziti ljubicice po snijegu koji je neprestano padao i studeni koja je stezala sve jace. Lutala je sumom i poljanama ni sama ne znajuci koliko dugo.
Najednom ugleda u daljini vatru koja je gorjela. Posto je bila promrzla podje u tom pravcu da se ugrije. Tako dodje na proplanak gdje je bila vatra. Ugleda potom oko velike vatre da se nalazi dvanaest vecih kamenova. Na svakom od njih sjedio je po jedan covjek. Na najvisem kamenu koji je bio najblizi vatri sjedio je starac obrastao bradom drzeci u rukama velik drveni malj. Zacudi se djevojka ovome sto je vidjela, ali ipak krenu ka vatri obrativsi se ljudima koji su nijemo sjedili na kamenim stijenama:”Dobri ljudi, dozvolite mi da se ugrijem pored vase vatre, jer sam se prilicno smrzla.” Starac na najvisem kamenu klimnu u znak odobravanja. Nakon sto se Maruska ogrijala fino zapita je starac:”Gdje si se zaputila po ovom nevremenu?” ”Trazim ljubicica da uberem.”-odgovori djevojka. ”Sad je zima–rece starac–prerano je jos za ljubicice.” ”Znam–tuzno rece Maruska–tako sam i ja rekla sestri i macehi, ali one me otjerase iz kuce da ih trazim. Nece me pustiti natrag bez ljubicica. Molim vas dobri ljudi, mozete li mi ikako pomoci da ih pronadjem.” Starac ne odgovori, ali ustade sa svog najviseg kamena i pridje trecem kamenu i rece covjeku na njemu:”Uzmi brate ovaj malj i idi na moje mjesto.” Covjek ga bez rijeci poslusa.Uze drveni malj i pope se na najvisi kamen. Onda zamahnu snazno iznad plamena velike vatre. Tada se cijela okolina izmijeni tako brzo. Nestade snijega i hladnoce. Zasijalo je prelijepo sunce,a drvece je olistalo i svuda se cuo veseli cvrkut ptica. Na proplanku se zelenila trava prosarana raznim procvjetalim cvijetovima. ”Beri ljubicice djevojko–viknu covjek s najveceg kamena–beri brzo.” Maruska uto ugleda plave ljubicice koje su se iznenada pojavile u travi. Odmah se dade u berbu i nabra citav mali buket za samo nekoliko trenutaka. Tada nestade sunca, olistale sume i pticije pjesme. Opet se vrati snijeg i grozna studen.
Starac se opet vrati na svoje predjasnje mjesto uzevsi nazad svoj malj i rece Maruski:”Eto imas ljubicice.Podji sad kuci.” Djevojka se toplo zahvali svima njima na velikoj pomoci i krenu s olaksanjem kuci. Kad su vidjeli Marusku kako prilazi kuci s buketicem plavih ljubicica u ruci Helen i njena mati se nisu mogli nacuditi tome. Pustise je brzo unutra i Helen odmah otrze buketic iz sestrine ruke upitavsi:”Gdje si ih nabrala?” ”Gore na proplanku u sumi”–odgovori Maruska. Helen s velikim uzivanjem poce mirisati proljetno cvijece koje joj je donijela polusestra usred zime. Onda dade i majci da i ona pomirise lijepe ljubicice,pa ih poslije zadjenu sebi za pojas. Marusku uopste ne ponudi da ih pomirise.
Poslije nekog vremena prohtjelo se Helen da jede jagode, pa nalozi Maruski. ”Idi da naberes jagoda, pa mi donesi.” A sestra joj uzvrati: ”Ko je jos vidio da ima jagoda da se nabere zimi? One dolaze samo ljeti.” Ali Helen se ponovo izdera na nju da mora uciniti kako joj je rekla i njena mati opet zgrabi Marusku i izbaci je van kazavsi joj da se ne pojavljuje bez crvenih jagoda. Opet nesretna djevojka podje u potragu. Ovaj put da nadje jagode. Lutala je i ovoga puta bezuspjesno dok ponovo nije ugledala vatru na proplanku okruzenu sa dvanaest ljudi koji su sjedili na kamenim stijenama. I sada je na najvisem kamenu sjedio najstariji od njih s drvenim maljem u rukama. Maruska pridje vatri kako bi se ugrijala. ”Dozvolite mi da se ugrijem kraj vase vatre dobri ljudi.Promrzla sam.” Starac na najvisem kamenu opet klimnu. Malo kasnije je upita:”Kuda si posla po ovakvoj hladnoci.”
”Trazim jagode”-rece prelijepa djevojka.”Nema jagoda sada usred zime”-zanijeka starac glavom. ”Znam i sama-tuzno uzdahnu Maruska-ali me sestra i maceha natjerase da ih trazim. Molim vas dobri ljudi mozete li mi pomoci da ih pronadjem.”
Opet starac s maljem ne odgovori.Samo sidje sa svog mjesta i pridje sestom kamenu na kome je sjedio dosta mladji covjek od njega. ”Hajde brate idi na moje mjesto”-naredi starac mladjem covjeku i dade mu veliki malj. Ovaj se pope na najvisi kamen i zamahnu snazno iznad vatre. I ovaj put nestade snijega i hladne zime. Zasijalo je toplo ljetnje sunce.Opet je olistala suma i zelenila se trava svuda okolo. ”Beri brzo Maruska. Beri!-viknu mladi covjek sa kamena. Ona utom ugleda crvene jagode koje su sazrijevale nevjerovatnom brzinom i poce ih marljivo brati. Za vrlo kratko vrijeme nabrala ih je skoro punu kecelju. Onda nestade ljeta i sunca i opet se vrati zima sa hladnim bijelim snijegom naokolo. ”Eto imas jagode”-rece joj starac vracajuci se na predjasnje mjesto. Maruska se zahvali svima njima iz sveg srca na sto oni samo klimnuse glavama. Brzo se vracala kuci.Opet se njena maceha i sestra nisu mogle cudom nacuditi kad su je pustili u kucu koju je zacas ispunio miris divnih jagoda. ”Gdje si ih nasla”-zapita Helen.”Tamo gore na sumskom proplanku”-neodredjeno odgovori Maruska. Ali Helen vise nije ni pitala nista. Uzela je drvenu ciniju i istresla sve jagode u nju iz Maruskine kecelje. Onda je zasjela zajedno s majkom za sto kraj cinije i tako pojedose jagode sve do jedne. Maruski ne ponudise niti jednu jedinu.
Nekoliko dana kasnije zazeljela se Helen jabuka. Opet naredi sestri da joj ih ide donijeti. ”Gdje da ti nadjem jabuke usred zime?”-ocajno zapita Maruska, ali njena sestra se opet obrecnu na nju da joj ne odgovara tako. Maceha je opet istjera napolje i zabravi vrata iza nje. Ponovo djevojka krenu. Ovaj put da trazi jabuke. Sada nije gubila bespotrebno vrijeme tumarajuci kojekuda. Uputi se odmah na mali sumski proplanak gdje je gorjela velika vatra sa dvanaest ljudi oko nje. Kad je stigla, opet pridje vatri i uctivo upita za dozvolu da se ugrije posto je osjecala uzasnu hladnocu. Starac na najvisem kamenu opet klimnu sa odobravanjem. Trenutak poslije je zapita:”Kamo si posla opet po ovom snijegu?” ”Trazim jabuke”-uzvrati djevojka.
”Nema jabuka zimi.One stizu na jesen.”-opet ce starac. ”Znam ja to-zalosno rece Maruska-ali me sestra i maceha otjerase da trazim jabuke sada. Molim vas opet dobri ljudi. Pomozite mi da ih nadjem.” Starac sidje s kamena i pridje covjeku koji je sjedio na devetom kamenu i pruzi mu svoj malj.
”Hajde brate na moj kamen.” Covjek primi veliki drveni malj i uspevsi se na najvisi kamen zamahnu maljem povrh vatre. Opet nestade zime i snijega. Ali ovaj put nije bilo sunca. Nastao je tmuran i oblacan dan. Lisce je opadalo s drveca praceno blagim vjetrom koji je puhao. Maruska nije toliko obratila paznju na jesenji dan koji je iznenada dosao nego je pogledom trazila stablo jabuke. Napokon je ugledala. ”Tresi Maruska!Tresi brzo!”–viknu covjek sa kamena. Maruska je potresla snazno stablo jabuke. Opala je jedna jabuka.Uto je potresla jos jednom.Pala je i druga jabuka. ”Uzmi brzo jabuke Maruska”-viknu opet covjek s kamena.
Djevojka poslusa i podize dvije jabuke sa zemlje. Istog casa se opet sve vrati kao sto je bilo i ranije.Snijeg svuda i nadaleko. I ovoga puta se Maruska lijepo zahvali ljudima na kamenim stijenama i brzo podje natrag kuci. Ponovo su Helen i majka joj buljile u cudu u dvije jabuke koje je Maruska donijela usred mjeseca januara. ”Gdje su ostale jabuke-ljutito upita Helen Marusku-sigurno si ih pojela na putu kuci.” Maruska se poce kleti kako nije nijednu jabuku ni okusila. ”Potresla sam jednom drvo i pala je jedna jabuka-rece sestra Heleni-onda sam potresla drugi put i pala je druga. Tada su mi viknuli da uzmem brzo jabuke i idem.” ”Ko ti je vikao? Lazes! Sama si ih sve pojela.-drsko joj rece Helen otevsi joj jabuke iz ruku. Dade jednu majci, pa ih zacas pojedose. Tada Helen zatrazi od majke vrecu i rekavsi da ce sama ici da donese jabuka sto vise bude mogla. ”Ako posaljemo Marusku,opet ce ih sve pojesti,a nama donijeti samo po jednu.Ja cu ih tresti do mile volje makar ne znam koliko vikali na mene.” Tako rece Helen i podje traziti jabuke.Lutala je i tumarala kojekuda,ali osim bijelog snijega nista nije mogla vidjeti niti naci. Onda ugleda vatru koja je gorjela u daljini i uputi se tamo. Pridje vatri i poce se grijati pogledavsi nemarno na ljude koji su sjedili naokolo i sutili. ”Gdje si krenula?Sta trazis ovuda po ovoj hladnoci?”-mirno zapita starac na najvisem kamenu.
”A sta se to tebe tice matora izlapjela budalo.Zar trebam tebi govoriti kamo sam krenula?”-osorno uzvrati Helen i podje dalje posto se dovoljno ugrijala pored vatre. Uto se starac uspravi na kamenu i zamahnu snazno iznad vatre koja se ugasi u tili cas. Podize se tako velika mecava i snijeg poce padati jos vise i gusce. Snazan vjetar je puhao tako ostro i raznosio snijeg na sve strane tako da se tesko moglo ista vidjeti od snjezne vijavice. Dah je prosto zastajao od ostre studeni koja je nastupila s mecavom. Maceha je kroz prozor kuce posmatrala snjeznu mecavu koja je najednom pocela bjesniti napolju. Pocela se brinuti o kcerki. Posto se blizio i mrak, a Helen se nije vracala, obuce se sto je bolje mogla i podje traziti kci po snjeznoj oluji. Isla je dugo ni sama ne znajuci kuda. Dozivala iz sveg glasa kcerku,ali nista nije ni vidjela ni cula od strasnog vjetra koji je sve vise orgijao. Kad se dobrano smracilo bila je umorna i ozebla.Htjela se vratiti kuci, ali vise nije mogla naci puta natrag. Potpuno se izgubila u oluji i snjeznoj mecavi koja nimalo nije jenjavala. U nemocnom ocajanju proklinjala je zena i Helen, i Marusku, i jabuke. Maruska je bila sama u kuci i sa zabrinutoscu je pogledala kroz prozor u mrkli mrak da li ce se pojaviti Helen i njena mati. Ali nista se nije culo izuzev jakog vjetra koji je neprestano divljao napolju noseci sve pred sobom. Cijelu noc djevojka nije oka sklopila ocekujuci sa brigom povratak macehe i sestre. Nije im mogla nikako pomoci. Bilo je suludo izlaziti van na uzasnu mecavu i vjetar koji je neprestano urlao. Maruska nikad vise nije docekala da vidi polusestru Helen i svoju macehu. Ostala je tako zivjeti sama u maloj kuci i na komadu zemlje koji je sada pripadao samo njoj. Proslo je vec izvjesno vrijeme od stradanja njenih jedinih. A onda je lijepa Maruska dozivjela najljepsi dan u svom dotadasnjem nesretnom zivotu. Lijep i privlacan mladic je dosao da je prosi. I tako je njenoj tuznoj samoci dosao kraj. Bila je sretna.”

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: