POVODOM LJERMONTOVA

Ležimo u ovoj dolini
nedagestanskoj
opasani ćutanjem i borovima.

Nad nama oblaci. Kao kod Ljermontova. Bez pardona
evo ih
ulaze u naša sjećanja.

I najednom, nikad viđen, pred nama izrasta Kazbek.
Iza svakog stabla kao da vreba
po jedan Martinov.

Ja mislim na Ljermontova i recitujem ti njegove “Oblake”.
A mene?
Ko će se mene sjetiti jednog dana ovdje u ovoj dolini nedagestanskoj sjetiti?

Zar nijedan oblak neće biti povod za razmišljanje o meni?
Nijedno Volim?
Nijedno Doviđenja.

Ko će s mojim imenom
upoređivati jednog dana ljeto?
Ko?

Ko će sem tebe i kiša oplakati moju smrt
već zgrbljenu negdje
u budućnosti?

Ko će oplakati moju smrt
bez dvoboja, bez martinova?
(Njen datum dopišite kasnije.)

Ja razroki,
ja patetični Ljermontov
iz epohe Lili Marlen.

Ko će s mojim stihovima
šetati sutra kroz predvečerja?
Po liku moje nade ko svoj će da iskleše lik?

Svejedno, svejedno.
Sad ležimo u ovoj dolini
opasani ćutanjem i borovima.

I važno je samo to da si kraj mene ti i da to dolazi kiša.
Kiša!
Ne tenkovi! (1956)

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: