VILSONOVO ŠETALIŠTE

Mi nemamo Bulonjsku Šumu ni Haj Park ni Vrapčja Brda
i što se lirike tiče, s jeseni, kad počne da opada lišće,
u ovoj varoši koja je baš u lirici oskudna i tvrda
mi nismo imali gdje da idemo nego na Vilsonovo Šetalište.

Vilsonovo – naši Čistije Prudi, naš Kej Volter. Odavde,
mada su mnoge ptice iz mog pokoljenja docnije i zasvinjile,
išli smo, mi Jovani, mi Ivani, mi Avde,
neko u ministre, neko u De Vinjije.

Uopšte, nikad toliko pjesma nije bila cijenjena u mojoj domovini.
Knjigu stihova je držao svako, kao što danas drži vola.
Dvoje na Vilsonovom, dvoje na mjesečini
znalo je više Šekspira nego danas cijela jedna škola.

Bilo je to davno. Još nije bilo ni televizije ni sinemaskopa!
Zato su na sve strane treštali jambi i horeji.
Lažem! Od Koreje, koja je tad krvarila, svaki čas i Evropa
mogla je da se zakoreji.

Moja draga, koja mi je u međuvremenu postala žena,
voljela je tada Jirži Volkera.
Mojoj dragoj, koja mi je u međuvremenu postala žena,
čitao sam tada Jirži Volkera.

Bili smo tad tako bogati, imali smo oči, ruke, usta.
To je iz Volkera. U suštini, bili smo siromaštvo sâmo.
I mada je o našoj sreći govorila i glavna knjiga zemlje – ustav
da nije bilo neba naša ljubav ne bi imala ni krova nad glavom.

Bili smo niko i ništa, imali smo samo to nebo
i taj život sem snova svega drugog lišen.
Da smo tada umrli za našim kovčegom
išlo bi samo lišće.

Sada djeca uzmu kola i prvoj mis svijeta koju sretnu kažu – Izvolite.
Sada svaki maturant takoreći u prilici je
da u garsonjeri, uz Baha ili uz Bitlse, sjede pored svoje Lolite.
Mi smo to činili na Vilsonovom, u prisustvu milicije.

I nije nam smetalo što Miljacka na tom mjestu postaje najobičnija bara
ni što milicija tako pomno nad moralom svojih sugrađana bdije.
Bilo je to davno. Umjesto memoarâ
pisali smo svoje prve elegije.

Inače, u svijetu uvijek po jedna Koreja gine,
u protivnom – od čega bi živjeli istoričari,
a ja, dok se sjećam Vilsonovog i mjesečine,
ja starim ja starim, ja starim.
(1968)

* * *

Biti opet autor prve pjesme.
Svima širom otvoriti svoju duše.
I naveče, dok mećave bjesne,
u našem “Cvitkoviću” pjevati “Kaćušu”!

Biti opet bez igdje ičega.
Ni u jednoj antologiji nemati svoje mjesto.
Slušati opet: Dječko, pričekaj!
Sad bih čekao. Pet godina. Petsto!

Biti kraj tebe u foajeu pozorišta
na tvojoj prvoj premijeri “Toske”.
Nemati iza sebe ništa.
Čak ni uspomena iz Moskve!

I eto baš to je nemoguće.
Zato i ta tuga iznutra.
Sve više, sve više je Juče.
Sve manje, sve amnje je Sutra.
(1966)

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: