Tin Ujevic

Augustin (Tin) Ujević rođen je 5. jula 1891. u Vrgorcu. Skoluje se prvo
u Imotskome i Makarskoj, a potom u splitskoj klasičnoj gimnaziji. Ondje
se priprema za svećeničko zvanje, ali skida habit 1907. i odlazi iz
sjemeništa. Drugujući s A. G. Matošem u Zagrebu kao student klasične i
hrvatske filologije i filozofije započinje svoje književno djelovanje.

U književnosti se javio 1909. sonetom Za novim vidicima u časopisu
Mlada Hrvatska. Nakon javne polemike 1911. godine prekida druženje s
Matošem. U to vrijeme mijenja svoja politička stajališta pa dotadašnji
pravaš postaje zagovornikom ujedinjenja Hrvata i Srba. Uoči Prvoga
svjetskog rata živio je u Dubrovniku, Šibeniku, Zadru i Rijeci, a
najduže u Splitu. Za njegov je pjesnički put, ali i za njegova
politička opredjeljenja, presudan boravak u Parizu od 1913.-1919.
godine. Nakon Matoševe smrti objavljuje ogled o njemu u Suvremeniku, a
iste, 1914. godine, objavljen je i glasoviti zbornik Hrvatska mlada
lirika u kojem je tiskano deset Ujevićevih soneta. Tu ranu fazu njegova
pjesništva obilježavaju matoševske teme, stil i oblik stihova. Motivi
su uglavnom domovinski i hrvatski, osobita se pažnja posvećuje kultu
forme – čvstoća stiha i strofe, sonetni oblik, pravilan
trohejskodvanaesterački stih. Pjesme te faze uglavnom su objavljene u
časopisu Mlada Hrvatska i u zborniku Hrvatska mlada lirika.

Pjesnički je obrat nastupio već u prvim samostalnim zbirkama – Lelek
sebra, 1920. i Kolajna, 1926. U njima su skupljene pjesme koje su
nastajale za boravka u Parizu, pa su teme vezane uz osobna ljubavna i
politička razočarenja, uz apokaliptično predratno i ratno vrijeme.
Pjesme su to nabijene unutrašnjim, intimnim doživljajima svijeta i
sebe, a prije svega patnje i bola. U tom je razdoblju nastao velik dio
njegove lirike, pa i neke od Ujevićevih najpoznatijih pjesama:
Svakidašnja jadikovka, Molitva iz tamnice, Vivijani. Baudelaireovski
utjecaj vidljiv je u preuzimanju motiva, tema, ali i osobitog
leksičko-sintagmatskog sklopa.

Simbolistička je njegova poezija i u zbirkama koje slijede (Auto na
korzu, 1932., Ojađeno zvono, 1933. i Žedan kamen na studencu, 1954.),
no u njima je istovremeno vidljiv i bitan pomak – misaonost prevladava
nad osjećajnošću. U pjesmama ove nove faze ogledaju se novi tematski
sklopovi – vjera u važnost tehnike, futurizam, svjesnost socijalne
zbilje (Čin sputanih ruku, Pobratimstvo lica u svemiru),
filozofsko-antropološke teme (Riđokosi Mesije, San među stvarima). Uz
nove teme, stih se oslobađa stega rime i stroge metričke organizacije,
tako da se javljaju pjesme slobodna stiha kao odraz slobodne pulsacije
pjesnikovih misli.

Nakon Pariza, Ujević je živio u mnogim gradovima (Beograd, Split,
Zagreb, Sarajevo), neprestano lutajući i boemski tražeći mjesto pod
suncem. Poliglot i erudit, prevodio je s više jezika, a osim poezije
pisao je eseje, feljtone, prozne zapise i studije o domaćim i stranim
autorima. Prozni su mu tekstovi skupljeni u dvjema zbirkama – Skalpel
kaosa, 1938. i Ljudi za vratima gostionice, 1938.

Njegovo je djelo međaš i poveznica tradicije i suvremenosti,
klasičnosti i modernosti, prošlosti i sadašnjosti, kako u tematskom i
motivskom, tako i u jezičnom smislu. Ujević je tražitelj i stvaralac
čiji je opus bez sumnje vrhunsko ostvarenje moderne hrvatske
književnosti.

Umro je 12. novembra 1955. u Zagrebu.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: