Moj zivot

Gledao sam sjenku jednu
Gdje stazicom uskom bludi
Kroz mrak noći neizvjesne;
Tjerala je klika ljudi.

I bježaše žurno ona
Od te klike – pustog ruga,
A o pleću visio joj
Težak teret – crna tuga.

Bl'jedo joj je lice bilo
Kao listak svehle ruže;
Crna kosa lepršala
Slična tmini moje duše.

U dubini mutnog oka
Drht'o odraz ljutih rana,
Baš k'o iskra kad se gasi
U pepelu zapretana.

U vrh usni kočio se
Hladan osmijeh poput leda,
U njemu se zrcalio
Gorak život – sama b'jeda.

Gled'o sam je kako hrli,
Kako uskom stazom bludi,
Da ne čuje buku sv'jeta,
Da ne sluša viku ljudi.

S očiju je pogled žudnje
U visine plave slala:
Ljubila je vječno nebo,
A zemlju je prezirala!

Da, mrtav je za nju bio
Car zemaljski i ljepota
Da si zdravo, sjenko slaba,
Vjerna sliko mog života.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: