Kratka biografija

Pero Zubac je rođen u Nevesinju, Hercegovina, 30. maja 1945. godine. Osnovnu školu završio u rodnom mestu, a eksperimentalnu gimnaziju u Lištici i Zrenjaninu. Studirao književnost južnoslovenskih naroda na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Član Udruženja novinara Jugoslavije i Udruženja književnika Srbije.

Objavio 30 knjiga poezije, 17 knjiga pesama za decu, jednu knjigu eseja, knjigu parodija na jugoslovensko pesništvo, 12 antologija jugoslovenskog i stranog pesništva. Na strane jezike prevedeno mu je 6 knjiga (dve knjige na makedonski, dve na albanski, jedna na mađarski i jedna na italijanski jezik), a pesme su mu prevođene na dvadeset svetskih jezika. Nalazi se u 10 stranih i pedesetak antologija jugoslovenskog pesništva i pesništva za decu.

Bio je glavni urednik studentskog lista INDEX, glavni i odgovorni urednik časopisa za kulturu POLJA, u Novom Sadu, urednik zagrebačke revije POLET, urednik skopske MISLE, saradnik brojnih jugoslovenskih revija, časopisa i listova. Kao novinar, imao je svoje kolumne i feljtone u “Borbi” (Beograd), “Pobjedi” (Podgorica), “Svijetu” i “Nedjelji” (Sarajevo), “Oku” (Zagreb), “Dnevniku” (Novi Sad), “Poletu” (Zagreb), “Radu” (Beograd), “Glasu omladine” (Novi Sad), “Uni” (Sarajevo), “Subotičkim novinama” (Subotica)…

Objavio je (sa Goranom Babićem, Lukom Paljetkom, Vladimirom Nikolićem) dramu “Mudbol”, izvedenu 1968. godine, pozorišni komad “Vratio se Nikoletina” (sa Draganom Jerkovićem), izveden u Beogradu 2000. godine, TV dramu “Izbacivač”, koja je emitovana 1979. godine, na TV Novi Sad i TV Beograd.

Napisao je libreto za balet “Banović Strahinja” Stevana Divjakovića i libreto za operu Miroslava Štatkića “Lenka Dunđerska”.

Na stihove Pera Zubca komponovano je više kantata, solo pesama, oratorijuma, a za stihove je dobio najznačajnije nagrade na jugoslovenskim festivalima u Opatiji, Beogradu, Podgorici, Nišu, Donjem Milanovcu, Pančevu, Rožaju, Nikšiću.

Napisao je scenarija za 8 dokumentarnih filmova i celovečernji film “Centar filma” iz Beograda o Jovanu Jovanoviću Zmaju. Dobio je Zlatnu povelju međunarodnog Beogradskog festivala dokumentarnog i kratkometražnog filma za scenario filma Karolja Viceka “Pinki”.

Realizovao je pedesetak multimedijalnih spektakala (Dani mladosti, logorske vatre, otvaranja olimpijskih takmičenja), a kao televizijski autor i urednik napisao je i realizovao preko četiri stotine scenarija za dokumentarne, muzičke, zabavne, umetničke i emisije za decu i mlade. Urednik je popularnih jugoslovenskih serijala za decu “Muzički tobogan” i “Fazoni i fore”.

Bio je urednik popularne serije klasične muzike Radio — Televizije Srbije “Harmonija sfera”, šesnaest filmova o savremenim kompozitorima klasične muzike.

Za književni rad nagrađen je značajnim jugoslovenskim nagradama kao što su: “Nagrada punoletstva” OK SSO Novi Sad, “Goranov vijenac”, “Goranova plaketa” za književnost za djecu, “Jovan Popović”, “Žarko Vasiljev”, Oktobarska nagrada Novog Sada, Povelja Novog Sada, Nagrada oslobođenja Mostara, Zlatna plaketa grada Vukovara, Velika povelja grada Kraljeva, Nagrada oslobođenja Kikinde, “Zlatna kap sunca Mostara”, “Stražilovo”, “Zmajev štap”, Nagrada Sremskih Karlovaca “Pavle Adamov”, Godišnje nagrade Radio Beograda, Nagrade “Zmajevih dečjih igara” za književnost za decu, nagrada “Stara maslina” za književnost za decu, Bar, “Gašino pero”, Lazarevac, za životno delo u književnosti za decu, “Zlatni ključić” Smederevske pesničke jeseni za književnost za decu, Zlatna čaša manifestacije “Čaša vode sa izvora”, Nagrada oslobođenja Vojvodine.

Zastupljen je u čitankama i lektiri u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Objavio je više tekstova o jugoslovenskoj periodici na teme iz sovjetske i ruske umetnosti. Pisao je o S. Jesenjinu, V. Majakovskom, B. Pasternaku, M. Cvetajevoj, O. Mandeljštamu, V. Visockom, V. Polonskoj, C. Ajtmatovu i drugima.

Poemu “Mostarske kiše” u prevodu Irine Čivilihine, objavio je moskovski časopis “Rabotnica” (februar 1988.) u tiražu od 19.750.000 primeraka. Nekoliko njegovih pesama prevedeno je na ruski jezik i objavljeno u ruskim revijama. Poema “Ruska varka” objavljena je i na italijanskom jeziku, u Bariju 2001. godine.

Prevodi Pera Zubca pesnika ruskih vojnika palih u otadžbinskoj vojni, posebno pesme Zahara Gorodijskog, objavljeni su u Jugoslaviji, a pesma “Kad mi časi smrti postanu bliski”, dugo godina je veoma popularna među mladima u Jugoslaviji.

Pero Zubac živi i stvara u Novom Sadu. Zaposlen je u Radio-Televiziji Srbije, Televiziji Novi Sad, kao odgovorni urednik Redakcije programa za decu i mlade.

Mostarske Kise

U Mostaru sam voleo neku Svetlanu jedne jeseni,
    jao kad bih znao sa kim sada spava,
    ne bi joj glava, ne bi joj glava,
    jao kad bih znao ko je sada ljubi,
    ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,
    jao kad bih znao ko to u meni bere kajsije
    još nedozrele.

    Govorio sam joj ti si derište, ti si balavica,
    sve sam joj govorio.
    I plakala je na moje ruke, na moje reči,
    govorio sam joj ti si anđeo, ti si đavo,
    telo ti zdravo što se praviš svetica,
    a padale su svu noć neke modre kiše
    nad Mostarom.

    Nije bilo sunca, nije bilo ptica, ničeg nije bilo.
    Pitala me je imam li brata, šta studiram,
    jesam li Hrvat, volim li Rilkea,
    sve me je pitala.
    Pitala me je da li bih mogao sa svakom tako
    sačuvaj Bože,
    da li je volim, tiho je pitala,
    a padale su nad Mostarom neke modre kiše,
    ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
    al’ nije htela to da čini,
    nije htela il’ nije smela,
    vrag bi joj znao.

    Jesen je, ta mrtva jesen na oknima
    njene oči ptica, njena bedra srna,
    imala je mladež, mladež je imala,
    ne smem da kažem,
    imala je mladež, mali ljubičast,
    ili mi se čini.
    Pitala me je da li sam Hrvat, imam li devojku,
    volim li Rilkea – sve me je pitala,
    a na oknu su ko božićni zvončići moga detinjstva
    zvonile kapi
    i noćna pesma tekla tihano niz Donju Mahalu,
    Ej, Sulejmana othranila majka.

    Ona je prostrla svoje godine po parketu.
    Njene su usne bile pune kao zrele breskve,
    njene su dojke bile tople ko mali psići.
    Govorio sam joj da je glupava, da se pravi važna,
    Svetlana, Svetlana, znaš li ti da je atomski vek,
    De Gol, Gagarin i koještarije,
    sve sam Joj govorio,
    ona je plakala, ona je plakala.

    Vodio sam je po Kujundžiluku, po aščinicama,
    svuda sam je vodio,
    u pećine je skrivao, na čardak je nosio,
    pod mostovima se igrali žmurke, Neretva ždrebica,
    pod starim mostom Crnjanskog joj govorio,
    što je divan, šaputala je, što je divan.

    Kolena joj crtao u vlažnom pesku,
    smejala se tako vedro, tako nevino,
    ko prvi ljiljani,
    u džamije je vodio, Karađoz-beg mrtav, premrtav
    pod teškim turbetom;
    na grob Šantićev cveće je odnela,
    malo plakala, kao i sve žene,
    svuda sam je vodio.

    Sada je ovo leto, sad sam sasvim drugi,
    pišem neke pesme,
    u jednom listu pola stupca za Peru Zupca
    i ništa više,
    a padale su svu noć nad Mostarom neke
    modre kiše,
    ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
    al’ nije htela to da čini,
    nije htela, il’ nije smela,
    vrag bi joj znao.

    Ni ono nebo, ni ono oblačje, ni one krovove,
    bledunjavo sunce – izgladnelog dečaka nad Mostarom
    ne umem zaboraviti,
    ni njenu kosu, njen mali jezik kao jagodu,
    njen smeh što je umeo zaboleti kao kletva;
    onu molitvu u kapeli na Bijelom Bregu,
    Bog je veliki, govorila je, nadživeće nas;
    ni one teške, modre kiše,
    o jesen besplodna, njena jesen…

    Govorila je o filmovima, o Džemsu Dinu,
    sve je govorila,
    malo tužno, malo plačljivo o Karenjini;
    govorila je Klajd Grifits ne bi umeo ni
    mrava zgaziti,
    smejao sam se – on je ubica, ti si dete;
    ni one ulice, one prodavce poslednjeg izdanja
    “Oslobođenja”, ni ono grožđe polusvelo
    u izlozima ne umem zaboraviti,
    onu besplodnu gorku jesen nad
    Mostarom,
    one kiše,
    ljubila me je po cele noći, grlila me
    i ništa više, majke mi,
    ništa drugo nismo.

    Posle su opet bila leta, posle su opet bile kiše,
    jedno jedino malo pismo iz Ljubljane,
    otkuda tamo,
    ni ono lišće po trotoarima, ni one dane,
    ja više ne mogu, ja više ne umem
    izbrisati.

    Piše mi, pita me šta radim, kako živim,
    imam li devojku,
    da li ikad pomislim na nju, na onu jesen,
    na one kiše,
    ona je i sad, kaže, ista, kune se Bogom
    potpuno ista,
    da joj verujem, da se smejem
    davno sam, davno, prokleo Hrista
    a i do nje mi baš nije stalo,
    klela se, ne klela,
    mora se tako, ne vrede laži.

    Govorio sam joj o Ljermontovu, o Šagalu,
    sve sam joj govorio,
    vukla je sa sobom neku staru Cvajgovu knjigu,
    čitala popodne,
    u kosi joj bilo zapretano leto, žutilo sunca,
    malo mora,
    prve joj noći i koža bila pomalo slana,
    ribe zaspale u njenoj krvi;
    smejali smo se dečacima što skaču
    s mosta za cigarete,
    smejali se jer nije leto, a oni skaču – baš su deca,
    govorila je: mogu umreti, mogu dobiti upalu pluća…

    Onda su dolazile njene ćutnje, duge, preduge,
    mogao sam slobodno misliti o svemu,
    razbistriti Spinozu,
    sate i sate mogao sam komotno gledati
    druge,
    bacati oblutke dole, niz stenje,
    mogao sam sasvim otići nekud, otići daleko,
    mogao sam umreti onako sam u njenom krilu,
    samlji od sviju,
    mogao sam se pretvoriti u pticu, u vodu,
    u stenu,
    sve sam mogao…

    Prste je imala dugačke, krhke, beskrvne a hitre,
    igrali smo se buba-mara i skrivalice,
    Svetlana izađi, eto te pod stenom,
    nisam valjda ćorav,
    nisam ja blesav, hajde, šta se kaniš,
    dobićeš batine;
    kad je ona tražila – mogao sam pobeći
    u samu reku – našla bi me,
    namiriše me, kaže, odmah,
    pozna me dobro.
    Nisam joj nikad verovao,
    valjda je stalno ćurila kroz prste.
    Volela je kestenje, kupili smo ga po Rondou,
    nosila ga u sobu, vešala o končiće,
    volela je ruže, one jesenje, ja sam joj donosio,
    kad svenu stavljala ih je u neku kutiju.

    Pitao sam je šta misli o ovom svetu,
    veruje li u komunizam, da li bi se menjala
    za Natašu Rostovu, svašta sam je pitao,
    ponekad glupo, znam ja to i te kako;
    pitao sam je da li bi volela malog sina,
    recimo plavog,
    skakala je od ushićenja – hoće, hoće,
    a onda, najednom, padala je u neke tuge
    ko mrtvo voće:
    ne sme i ne sme, vidi ti njega, kao da je ona
    pala s Jupitera,
    ko je to, recimo, Zubac Pera, pa da baš on
    a ne neko drugi,
    taman posla, kao da je on u najmanju ruku
    Brando ili takvi.

    Govorio sam joj ti si glupa, ti si pametna,
    ti si đavo, ti si anđeo,
    sve sam joj govorio.
    Ništa mi nije verovala.
    Vi ste muškarci rođeni lažovi,
    vi ste hulje,
    svašta je govorila.
    A padale su nad Mostarom neke modre kiše…

    Stvarno sam voleo tu Svetlanu
    jedne jeseni,
    jao, kad bih znao sa kim sada spava,
    ne bi mu glava, ne bi mu glava,
    jao, kad bih znao ko je sada ljubi,
    ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,
    jao, kad bih znao ko to u meni
    bere kajsije, još nedozrele.

Vrati mi moje krpice

Padni mi samo na pamet
Misli moje obraz da ti izgrebu
Iziđi samo preda me
Oči da mi zalaju na tebe
Samo otvori usta
Ćutanje moje da ti vilice razbije
Seti me samo na sebe
Sećanje moje da ti zemlju pod stopalima raskopa
Dotle je među nama došlo

1

Vrati mi moje krpice
Moje krpice od čistoga sna
Od svilenog osmeha od prugaste slutnje
Od moga čipkastoga tkiva
Moje krpice od tačkaste nade
Od žežene želje od sarenih pogleda
Od kože s moga lica
Vrati mi moje krpice
Vrati kad ti lepo kažem

2

Slušaj ti čudo
Skini tu maramu belu
Znamo se
S tobom se od malih nogu
Iz istog čanka srkalo
U istoj postelji spavalo
S tobom zlooki nožu
Po krivom svetu hodalo
S tobom gujo pod košuljom
Čuješ ti pretvorniče
Skini tu maramu belu
Šta da se lažemo

3

Neću te uprtiti na krkače
Neću te odneti kud mi kažeš
Neću ni zlatom potkovan
Ni u kola vetra na tri točka upregnut
Ni duginom uzdom zauzdan
Nemoj da me kupuješ
Neću ni s nogama u džepu
Ni udenut u iglu ni vezan u čvor
Ni sveden na običan prut
Nemoj da me plašiš
Neću ni pečen ni prepečen
Ni presan posoljen
Neću ni u snu
Nemoj da se zavaravaš
Ništa ne pali neću
4

Napolje iz moga zazidanog beskraja
Iz zvezdanog kola oko moga srca
Iz moga zalogaja sunca
Napolje iz smešnog mora moje krvi
Iz moje plime iz moje oseke
Napolje iz mog ćutanja na suvom
Napolje rekao sam napolje
Napolje iz moje žive provalije
Iz golog očinskog stabla u meni
Napolje dokle ću vikati napolje
Napolje iz moje glave što se rasprskava
Napolje samo napolje

5

Tebi dođu lutke
A ja ih u krvi svojoj kupam
U krpice svoje kože odevam
Ljuljaške im od svoje kose pravim
Kolica od svojih pršljenova
Krilatice od svojih obrva
Stvaram im leptire od svojih osmeha
I divljač od svojih zuba
Da love da vreme ubijaju
Kakva mi je pa to igra

6

Koren ti i krv i krunu
I sve u životu
Žedne ti slike u mozgu
I zar okca na vrhovima prstiju
I svaku svaku stopu
U tri kotla namćor vode
U tri peći znamen vatre
U tri jame bez imena i bez mleka
Hladan ti dah do grla
Do kamena pod levom sisom
Do ptice britve u tom kamenu
U tutu tutinu u leglo praznine
U gladne makaze početka i početka
U nebesku matericu znam li je ja

7

Šta je s mojim krpicama
Nećeš da ih vratiš nećeš
Spaliću ti ja obrve
Nećeš mi dovek biti nevidljiva
Pomešaću ti dan i noć u glavi
Lupićeš ti čelom o moja vratanca
Podrezaću ti raspevane nokte
Da mi ne crtaš školice po mozgu
Napujdaću ti magle iz kostiju
Da ti popiju kukute s jezika
Videćeš ti šta ću da ti radim
Seme ti i sok i sjaj
I tamu i tačku na kraju mog života
I sve na svetu

8

I ti hoćeš da se volimo
Možeš da me praviš od moga pepela
Od krša moga grohota
Od moje preostale dosade
Možeš lepotice
Možeš da me uhvatiš za pramen zaborava
Da mi grliš noć u praznoj košulji
Da mi ljubiš odjek
Pa ti ne umeš da se voliš

9

Beži čudo
I tragovi nam se ujedaju
Ujedaju za nama u prašini
Nismo mi jedno za drugo
Stamen hladan kroz tebe gledan
Kroz tebe prolazim s kraja na kraj
Ništa nema od igre
Kud smo krpice pomešali
Vrati mi ih šta ćeš s njima
Uludo ti na ramenima blede
Vrati mi ih u nigdinu svoju beži
Beži čudo od čuda
Gde su ti oči
I ovamo je čudo

10

Crn ti jezik crno podne crna nada
Sve ti crno samo jeza moja bela
Moj ti kurjak pod grlo
Oluja ti postelja
Strava moje uzglavlje
Široko ti nepočin-polje
Plameni ti zalogaji a vostani zubi
Pa ti žvaći izelice
Koliko ti drago žvaći
Nem ti vetar nema voda nemo cveće
Sve ti nemo samo škrgutanje moje glasno
Moj ti jastreb na srce
Manje te u majke groze

11

Izbrisao sam ti lice sa svoga lica
Zderao ti senku sa svoje senke
Izravnao bregove u tebi
Ravnice ti u bregove pretvorio
Zavadio ti godišnja doba
Odbio sve strane sveta od tebe
Savio svoj životni put oko tebe
Svoj neprohodni svoj nemogući
Pa ti sad gledaj da me sretneš

12

Dosta rečitoga smilja dosta slatkih trica
Ništa neću da čujem ništa da znam
Dosta dosta svega
Reći ću poslednje dosta
Napuniću usta zemljom
Stisnucu zube
Da presečem ispilobanjo
Da presečem jednom za svagda
Staću onakav kakav sam
Bez korena bez grane bez krune
Staću oslonjen na sebe
Na svoje čvoruge
Biću glogov kolac u tebi
Jedino što u tebi mogu biti
U tebi kvariigro u tebi bezveznice
Ne povratila se

13

Ne šali se čudo
Sakrilo si nož pod maramu
Prekoračilo crtu podmetnulo nogu
Pokvarilo si igru
Nebo da mi se prevrne
Sunce da mi glavu razbije
Krpice da mi se rasture
Ne šali se čudo s čudom
Vrati mi moje krpice
Ja ću tebi tvoje

Zivotopis Mese Selimovica

1910-1929.
Dvadest šestog aprila 1910. Paši, roðenoj Šabanoviæ i Aliji Selimoviæu, rodio se sin Mehmed. Djetinjstrvo provodi u tuzlanskoj mahali.
Oca je neobièno poštovao, a majka je imala vidnog uticaja na njegovo formiranje u tradiciji dobre patrijarhalne muslimanske kuæe.
U Tuzli završava osnovnu školu i gimnaziju. Bio je za svoje godine neobèno naèitan. Naroèito je opèinjen djelima Dostojevskog, kome se \”vraæao neprestano\”.
Piše pjesme i pripovijetke a prvu prièu mu objavljuje list tuzlanske gimnazije Prvijenèe.
Veliku maturu položio je školske godine 1928/29.
U jesen 1929. upisuje se na Pravni fakultet u Beogradu.

1930-1934.
Iako je položio više ispita na \”pravu\”, u novembru 1930. moli rektorat Beogradskog univerziteta da mu dozvoli prelaz sa Pravnog na Filozofski fakultet.
Na studijama prijatelji su ga prozvali Meša i taj æe mu nadimak ostati do kraja života.
Stanuje u Gajretovom domu. Svira gitaru i harmoniku, nastavlja da igra fudbal u BUSKU (Beogradskom univerzitetskom sportskom klubu).
Diplomirao je martovskom roku 1934. godine, i to srpskiohrvatski jezik, jugoslovensku književnost, èeški jezik, narodnu istoriju i ruski jezik.

1935.
U aprilu je postavljen za nastavnika Graðanske škole trgovaèkog smjera u Tuzli.
Iz zdravstvenih razloga osloboðen je služenja vojske.

1936-1941.
U jesen posatavljen je za profesora Gimnazije u Tuzli gdje predaje srpskohrvatski jezik i higijenu.
Umire mu otac Alija od apopleksije u 54-toj godini života. Za to vrijeme rada u Gimnaziji ima veliki uticaj na intelektualnu omladinu grada.
Honorarno predaje u Medresi. Igra fudbal, vježba u Sokolu, piše prièe.
U maju 1939. položio profesorski ispit.

1941.
Drugi svjetski rat doèekuje, kako sam piše, \”izgubljen deprimiran stvorenim stanjem u Jugoslavijio i svijetu\”. Stavlja se Komunistièkoj partiji na raspolaganje vršeæi razne zadatke u gradu.

1942.
Zbog saradnje sa NOP-om, Mešu, njegovu sestru i srednjeg brata hapse ustaše: \”Sve troje smo vezani u lance (bili smo vezani 42 dana) i stavljeni u samice policijskog zatvora\”. Poslije 4 mjeseca pušten je iz zatvora zbog nedostatka dokaza.

1943.
Odlazi u šumu, na Majevicu, u partizansku brigadu. Postaje èlan Komunistièke partije Jugoslavije.
U maju je na osloboðenoj teritoriji – èlan Agitpropa oblasnog komiteta za istoènu Bosnu.
U partizanima se ženi.
Aktivan je saradnik novopokrenutog lista Osloboðenje. Piše bilješke, crtice i reportaže.
Stalni je saradnik lista Front slobode, organa Anztifašistièkog fronata za istoènu Bosnu.

1944.
Èlan je redakcije Fronta slobode.
Krajem godine u Tuzli je presudom vojnog suda III korpusa strijeljan Mešin stariji brat Šefkija Selimoviæ \”zato što je iz magacina Glavne uprave narodnih odbora uzeo krevet, ormar i stolicu, i još neke sitnice…\”
Ne zna se gdje je sahranjen. \”Jedan tako pametan, živ èovjek, dinamièan… tako, odnosio se malo zaštitnièki prema meni. Naravno bio mi je uzor. Volio sam ga…\”
Taj motiv ubijenog brata se javlja u \”Tišinama\” i u \”Dervišu\”…
Premješten je u tek osloboðeni Beograd. Nalazi se na dužnosti naèelnika Odjeljenja za publikacije Komisije za utvrðivanje zloèina okupatora i njihovih pomagaèa.

1945.
Rodila mu se kæerka Slobodanka.
U ljeto 1945. upoznao se sa Darkom Božiæ, kæerkom generala bivše jugoslovenske vojske.
Veæ tada nosi ideju za roman \”Derviš i smrt\”.

1946.
Postaje èlan Komisije za kulturu Vlade FNRJ i naèelnik Odjeljenja za kulturne veze sa inostranstvom.
U èasopisu Naša književnost objavljuje svoju prvu pripovijetku \”Pjesma o oluji\”.

1947.
Ženi se sa Darkom.
Zbog razvoda i ženidbe iskljuèen je iz èlanstva Kommunistièke partije. \”Iskljuèen sam iz Partije, a docnije otpušten s posla.\”
Sa Darkom prelazi u Sarajevo. Stanuje kod prijatelja Ismeta Mujezinoviæa.
Postaje profesor Više pedagoške škole u Sarajevu. Sarajevska Svjetlost objavljuje pripovijetku \”Uvrijeðeni èovjek\”.
Veoma je aktivan u književnom životu Sarajeva.

1948.
Stalni je saradnik novopokrenutog književnog èasopisa Brazda gdje, pored ostalih, objavljuje radove o Maruliæu, Æipku, Nazoru, Æopiæu i drugima.
U julu dobija kæerku Mašu.
Interesuje ga pozorište, film i slikarstvo.

1949.
U aprilu je primljen u Udruženje književika Bosne i Hercegovine što je u julu potvrdila Uprava Saveza književnika Jugoslavije.
Rukopis knjige pripovijedaka \”U oluji\” izgubljen je u sarajevskoj Narodnoj prosvjeti.
U septembru rodila se kæerka Jesenka.
Ponovo je primljen u Komunistièku partiju.

1950.
Izlazi mu prva knjiga pripovijedaka u izdanju zagrebaèke Zore pod nazivom \”Prva èeta\”.
Povremeno saraðuje u beogradskim Književnim novinama. U septembru je izabran za docenta na katedri za književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu – predaje romantizam.

1951.
Urednik je èasopisa Brazda. Napisao obiman ogled o Stevanu Sremcu.

1952.
Završio studiju o stvaralaštvu Hasana Kikiæa, koju štampa sarajevska Svjetlost.
Redaktor je i pisac predgovora izdanja stihova i proze Jovana Duèiæa.

1953.
Prireðuje izbor pripovijedaka Janka Veselinoviæa. Ostaje bez posla.
\”I onda se desila èudna stvar. Meni je otkazano povjerenje. Nikad nisam saznao zašto. Ja sam èetiri godine bio bez posla, bez zaposlenja ikakvog, i vrlo teško sam živio sa porodicom… I te èetiri godine sam radio razne poslove, koji nisu imali nikakve veze sa književnošæu, da bih prehranio porodicu…\” Saraðuje u Osloboðenju i Borbi.

1956.
Po motivima Selimoviæeve pripovijetke \”Tuða zemlja\” reditelj Jože Gale snima film koji æe biti zapažen na Festivalu u Puli.

1957.
Postavljen je za direktora Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu.

1961.
Izabran je za glavnog i odgovornog urednika èasopisa Život. Urednik je u izdavaèkom preduzeæu Veselin Masleša.
Izlazi Selimoviæeva knjiga pripovijedaka \”Tuða zemlja\”. Svjetlost objavljuje prvi roman Meše Selimoviæa – \”Tišine\”. Izabran je za glavnog urednika Izdavaèkog preduzeæa Svjetlost.

1962.
Izabran je za predsjednika Udruženja književnika Bosne i Hercegovine.
Poèinje da piše roman \”Derviš i smrt\”.
Dobitnik je Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva ( za roman \”Tišine\”).

1964.
Na VII kongresu Saveza književnika Jugoslavije u Titogradu izabran je za predsjednika Saveza pisaca.
\”Tišine\” izlaze na slovenaèkom i makedonaskom jeziku.
U Osloboðenju objavljuje odlomak iz romana \”Derviš i smrt\”.

1966.
Završava roman \”Derviš i smrt\”.
\”Ja nisam imao muka sa Dervišem. Išao je prilièni lako. Pisanje mi je prièinjavalo radost… To je veliki dug romana, preko 400 stranica… Sve je bilo nakupljeno u meni i jednostavno je išlo…\”
Roman je posvetio supruzi Darki.
Roman se prvobitno zvao \”Èetiri zlatne ptice\” i objavljen je u èasopisu Život.
U septembru roman izlazi u ediciji Savremenici sarajevske Svjetlostui.
Dobitnik je Dvadesetsedmojulske nagrade Bosne i Hercegovine (za roman \”Tišine\”).

1967.
Poèetkom februara jednoglasno dobija NIN-ovu nagradu za najbolji roman u 1966. godini.
U Dubrovniku poèinje da piše novi roman \”Tvrðava\”.
Boravi u Tuzli i izražava želju da se poslije penzije vrati u rodni kraj.
Narodno pozorište u Zenici postavlja na scenu \”Derviša i Smrt\”.

1968.
Izabran je za èlana Izvršnog odbora Sterijinog pozorja.
U martu postaje dlopisni èlan SANU.
Izabran je za redovnog èlana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Dobitnik je Njegoševe nagrade.

1970.
Svjetlost objavljuje novi Selimoviæev roman – \”Tvrðava\”. Posveæen je kæerkama Maši i Jesenki.
Nagovještava odlazak iz Sarajeva. Dobitnik je nagrade AVNOJ-a.

1971.
Narodno pozorište u Sarajevu izvodi \”Tvrðavu\”, dramu u dva dijela.
Pisci iz Bosne i Hercegovine predlažu da se Meša Selimoviæ kandiduje za ovogodišnju Nobelovu nagradu za književnost. Promovisan je za poèasnog doktora Univerziteta u Sarajevu.

1972.
Odlazi u penziju.
Poèinje sa pisanjem \”Sjeæanja\”.
Odbio je da podnese ostavku na èlanstvo u Glavnom odboru Srpske književne zadruge i da se distancira od njene aktivnosti.
U biblioteci Srpska književnost u sto knjiga Matica srpska i SKZ objavljuju \”Derviš i smrt\”.

1973-1977.
Seli se u Beograd. Završava roman \”Krug\”.
21. marta 1974. izabran je za redovnog èlana SANU. Objavljen je noi roman Meše Selimoviæa – \”Ostrvo\” (1974). Povodom tridesetgodišnjice rada udruženi izdavaèi objavljuju Sabrana djela Meše Selimoviæa (\”Derviš i smrt\”, \”Tvrðava\”, \”Tišine\”, \”Magla i mjeseèina\”, \”Ostrvo\”, \”Djevojka crvene kose\”, \”Pisci, mišljenja i razgovori\”, \”Za i protiv Vuka\”).
Izlazi knjiga \”Sjeæanja\” (1976).

1977.
U prevodu Moriset Begiæ i Simon Moris francuska izdavaèka kuæa Galimar objavljuje roman \”Derviš i smrt\”.
Roman nailazi na izuzetno povoljan prijem francuske javnosti.

1981.
Galimar objavljuje na francuskom jeziku \”Tvrðavu\”, u prevodu Žana Deska i Simon Moris.

1982.
11. jula, u Beogradu je, poslije duže bolesti, umro Meša Selimoviæ. Sahranjen je 14. jula u Aleji zaslužnih graðana na Novom groblju u Beogradu.

Iz kataloga izložbe Èetiri zlatne ptice : Meša Selimoviæ : devedeset godina od roðenja / autor izložbe i kataloga Medhija Maglajliæ, Sarajevo, Preporod, 2000.

Ove noci

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati na primjer: “Noć je puna zvijezda,
trepere modre zvijezde u daljini”.
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkad je i ona mene voljela.
U noćima, kao ova, držao sam je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me je, a katkada sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim njene velike nepomične oči.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.

Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.
Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita i ona nije uz mene.

I to je sve.U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti moj je pogled traži.
Moje srce je traži, a ona nije uz mene.

Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug zaborav.

Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,
moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
i ovi stihovi posljednji koje za nju pišem

Kad umrem

Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima:
želim svjetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još jednom dirne njihova svježina,
da osjetim nježnost što izmijeni moji sudbinu.

Hoću da živiš dok te uspavan čekam,
hoću da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli
i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali…

Usne

Usne koje si jednom poljubio
nisu iste usne.
Dva puta neces ubrati
istu ruzu,
ni dotaknuti licem
isto lice.

Usne koje si dvaput poljubio
nisu iste usne.
U drugom poljupcu
jos je uvijek zivo
sjecanje na prvi poljubac.

Ljubavi moja

Ljubavi moja. Tražim te ponovo
tamo gdje sve prestaje: u jednom trenu
između snijega što pada i vatre umirućeg
na tvome licu, ispod tvoje haljine,
u zraku koji izgovaraš.

Amor mio. Nema imena koje ti ne pripada:
tu je kišno ljeto, godina, grana trešnje,
tu je tvoje tijelo od voska na kome je more
ostavilo svoj sjenoviti križ. Gorčina,

prazno nebo, tjeskoba, lude riječi
na koje ne pristajem dok silazim
između tvojih ruku i tražim
nagi plač što ispunjava moja usta.

Ljubavi moja, uzdrhtala na kiši, ona
koja spava na mojoj postelji, prekrivena
mojom rukom, ona koja ne razlikuje više
to što sam stvorio i to što me napušta.

I moju žeđ sa tragovima bezumne soli.

Misao na nju

Po kakvim oštrim prođoh stazama,
po kakvoj tuzi vlažnih humova,
u zanosima, u ekstazama ?

Ja pamtim prašni očaj drumova
i vrtoglavih cesta ludilo,
i usred vira ponoć umova

I lutanje je već utrudilo
krvave noge i žulj brzih stopala.
Nostalgiju je tek probudilo,

i gora me je želja spopala:
za nekim rujnim Barcelonama,
za kojim pandža grud je kopala,

za maslinama našim, za Salonama,
večernjim zlatom blagih Zdravomarija,
za blagom mira, sjetom i madonama,

i čistim srebrom naših rodnih arija.

II

Al preko magle ranih stanica,
i žuta dima u kavanama,
ko obećana neka danica,

i melem duge našim ranama,
zjene se krijese neke ljubavi
sa nepoznatim svojim manama,

sa svojim cvijetom plavim, ubavim,
sa svojim bolom punim mirisa
(da bude lijekom kužnih, gubavih).

–Predivne boje šarnog irisa,
vi arabeske moje dragane,
prepune vi ste miomirisa,

i neke tajne, mile, lagane.
U vašim nježnim polusjenama
ja čitam mliječne slovke slagane:

Blagoslovljena među ženama.

Moje srce

Ako misliš da je srce moje
kano srce šarena leptira,
s jednog cvijeta da na drugi lijeta,
ne imajuć nigdje živa mira –

Ti se varaš, ti me ne poznaješ;
ja sam vrsta nebeskog leptira,
štono tisuć raznije sokova
iz jednoga cvijeta pobira.

Moja Leilo, moj mirisni cvijete,
Mirzu samo jedan miris draži,
a taj miris u tvojoj je duši;
Leptir-Mirza drugoga ne traži!