TRAŽIM ULICU ZA SVOJE IME

Šetam gradom naše mladosti
i tražim ulicu za svoje ime

Velike, bučne ulice – njih prepuštam velikanim istorije.
Dok je istorija trajala šta sam ja radio?
Prosto volio tebe.

Malu ulicu tražim, običnu, svakodnevnu ,
kojom se, neopaženi od svijeta,
možemo prošetati i poslije smrti.

U početku ona ne mora imati mnogo zelenila,
čak ni svoje ptice.
Važno je da u njoj, bježeći pred hajkom,
uvijek mognu da se sklone i čovjek i pas.

Bilo bi lijepo da bude popločana,
ali, na kraju, ni to nije ono najvažnije.

Najvažnije je to
da u ulici s mojim imenom
nikad nikog ne zadesi nesreća.
( 1968 )

VILSONOVO ŠETALIŠTE

Mi nemamo Bulonjsku Šumu ni Haj Park ni Vrapčja Brda
i što se lirike tiče, s jeseni, kad počne da opada lišće,
u ovoj varoši koja je baš u lirici oskudna i tvrda
mi nismo imali gdje da idemo nego na Vilsonovo Šetalište.

Vilsonovo – naši Čistije Prudi, naš Kej Volter. Odavde,
mada su mnoge ptice iz mog pokoljenja docnije i zasvinjile,
išli smo, mi Jovani, mi Ivani, mi Avde,
neko u ministre, neko u De Vinjije.

Uopšte, nikad toliko pjesma nije bila cijenjena u mojoj domovini.
Knjigu stihova je držao svako, kao što danas drži vola.
Dvoje na Vilsonovom, dvoje na mjesečini
znalo je više Šekspira nego danas cijela jedna škola.

Bilo je to davno. Još nije bilo ni televizije ni sinemaskopa!
Zato su na sve strane treštali jambi i horeji.
Lažem! Od Koreje, koja je tad krvarila, svaki čas i Evropa
mogla je da se zakoreji.

Moja draga, koja mi je u međuvremenu postala žena,
voljela je tada Jirži Volkera.
Mojoj dragoj, koja mi je u međuvremenu postala žena,
čitao sam tada Jirži Volkera.

Bili smo tad tako bogati, imali smo oči, ruke, usta.
To je iz Volkera. U suštini, bili smo siromaštvo sâmo.
I mada je o našoj sreći govorila i glavna knjiga zemlje – ustav
da nije bilo neba naša ljubav ne bi imala ni krova nad glavom.

Bili smo niko i ništa, imali smo samo to nebo
i taj život sem snova svega drugog lišen.
Da smo tada umrli za našim kovčegom
išlo bi samo lišće.

Sada djeca uzmu kola i prvoj mis svijeta koju sretnu kažu – Izvolite.
Sada svaki maturant takoreći u prilici je
da u garsonjeri, uz Baha ili uz Bitlse, sjede pored svoje Lolite.
Mi smo to činili na Vilsonovom, u prisustvu milicije.

I nije nam smetalo što Miljacka na tom mjestu postaje najobičnija bara
ni što milicija tako pomno nad moralom svojih sugrađana bdije.
Bilo je to davno. Umjesto memoarâ
pisali smo svoje prve elegije.

Inače, u svijetu uvijek po jedna Koreja gine,
u protivnom – od čega bi živjeli istoričari,
a ja, dok se sjećam Vilsonovog i mjesečine,
ja starim ja starim, ja starim.
(1968)

* * *

Biti opet autor prve pjesme.
Svima širom otvoriti svoju duše.
I naveče, dok mećave bjesne,
u našem “Cvitkoviću” pjevati “Kaćušu”!

Biti opet bez igdje ičega.
Ni u jednoj antologiji nemati svoje mjesto.
Slušati opet: Dječko, pričekaj!
Sad bih čekao. Pet godina. Petsto!

Biti kraj tebe u foajeu pozorišta
na tvojoj prvoj premijeri “Toske”.
Nemati iza sebe ništa.
Čak ni uspomena iz Moskve!

I eto baš to je nemoguće.
Zato i ta tuga iznutra.
Sve više, sve više je Juče.
Sve manje, sve amnje je Sutra.
(1966)

LAGANO S TUGOM

U prozorima kiša, kao neki zaboravljeni marš.
Ponovo jesen, opšta jesen, klasično doba elegija.
Otići ću malo na stanicu da se priviknem na rastajanje.
Ako se ne vratim, ostaće moje pjesme da lutaju ovim gradom.

Bila je nekad ta mladost, u nekom prastarom juče.
U srcu vašem i mom, bila je, ostala i biće.
Ja odlazim, ali neki isti ovakvi kao ja ići će možda
umjesto mene na groblja pogubljenih da uče sintaksu odanosti.
Moje pjesme stajaće im uvijek na raspolaganju.

Ja idem, vrijeme je. Ja već sam, rekoste, prošlost.
Pozdrav svemu novom što je došlo da nježnuje i voli.
Mene nikad više niko ne može nazvati počasnim imenom balavac,
privilegisanim, kao kad kažeš: Proljeće!

Kako sad zavidim tom balavcu Izetu Sarajliću iz VIIa, koji u naslijeđenom vojničkom šinjelu
i nesvjestan pogrešne upotrebe najdražeg glagola voljeti polazi u osvajanje svijeta.
Ja nikad više ne mogu da napišem svoju prvu elegiju.
Ja nikad više ne mogu da imam sedamnaest, ni dvadeset pet.

Ja idem. Zar već? Zar sav da pređem u sjećanja?
A toliko toga je ostalo što sam još želio da kažem.
Ja idem. Ja još sam tu. Ako dođete u Tvrtkovu 9/3 častiću vas čajem i uspomenama.
Ja još sam tu. Minutu ćutanja za mene!
(1959)

* * *

Oslobađam te tuge za sobom, ženo, kad budem odlazio.
Oslobađam te tuge za sobom, ženo, kad ti budem dolazio
samo u trošnom obliku uspomena.
Budi vesela žena
kao u doba naših dobrih starih večerinki.
Ponekad samo pročitaj moje knjige. I – krikni.
(1964)

FRAGMENT IZ KAMENOG DOBA

Sav grad je otputovao s tobom.
Nema grada.
U gradu – kameno doba!
A sve je tamo gdje je bilo i juče.
Ulicama šetaju vjernici za jednu noć
i vjernici do groba,
u našem malom pozorištu daje se i dalje “Otkad postoji raj”,
tvoj jablan i dalje šumi kraj tvoje kuće,
na Vilsonovom šetalištu sve klupe i dalje zauzete,
u parkovima i dalje cvrkuću iste ptice,
ali
otkako si ti otišla
kao da je otišao i grad.
O, toliko je opustjela biosanska prijestolnica
da i nema prijestolnice!
(1961)

NA KRAJU JEDNOG LJETA

Bilo je lijepo.
Bilo je dobro i lijepo.
Jesen nas ne može raščovječiti.
(1951)

IZ VOZA

Gledao sam kako promiču žene,
sadašnje i buduće,
pejzaži
i telegrafski stubovi,
vidio sam kako se bezglasno
smjenjuju noć i dan.
Iskočiću na nekoj stanici
lud od tih promjena boja i linija
i javiću ti
da sam te na petstotom kilometru ljubavi
volio jednako kao na prvom.

(1953)

POVODOM LJERMONTOVA

Ležimo u ovoj dolini
nedagestanskoj
opasani ćutanjem i borovima.

Nad nama oblaci. Kao kod Ljermontova. Bez pardona
evo ih
ulaze u naša sjećanja.

I najednom, nikad viđen, pred nama izrasta Kazbek.
Iza svakog stabla kao da vreba
po jedan Martinov.

Ja mislim na Ljermontova i recitujem ti njegove “Oblake”.
A mene?
Ko će se mene sjetiti jednog dana ovdje u ovoj dolini nedagestanskoj sjetiti?

Zar nijedan oblak neće biti povod za razmišljanje o meni?
Nijedno Volim?
Nijedno Doviđenja.

Ko će s mojim imenom
upoređivati jednog dana ljeto?
Ko?

Ko će sem tebe i kiša oplakati moju smrt
već zgrbljenu negdje
u budućnosti?

Ko će oplakati moju smrt
bez dvoboja, bez martinova?
(Njen datum dopišite kasnije.)

Ja razroki,
ja patetični Ljermontov
iz epohe Lili Marlen.

Ko će s mojim stihovima
šetati sutra kroz predvečerja?
Po liku moje nade ko svoj će da iskleše lik?

Svejedno, svejedno.
Sad ležimo u ovoj dolini
opasani ćutanjem i borovima.

I važno je samo to da si kraj mene ti i da to dolazi kiša.
Kiša!
Ne tenkovi! (1956)

POSVETA

Već naglas su te brezama recitovala moja predvečerja.
Već ništa u mom životu nije bilo tako važno kao ti.
Već sve oko mene je bilo samo dio mog opšteg mita o tebi.
Već nijedan drvored kojim si prošla nije se zvao prosto drvored.
Već sve je znalo da ćeš doći; s nebom
pločnici već su se u život kladili da si negdje tu.
Budućnost je imala hiljadu imena i tek posljednje bilo je usamljenost.
Budućnost je već oponašala tvoje pokrete i tvoj hod.
(1950-1960)

Posvećujem ti svoje oči, svoje usne, svoje zube.
Pjesme? Šta ćeš od mojih pjesama pisanih jer nisam znao ćutati?
Šta ćeš od mojih pjesama koje ne mogu da te ljube?

Tako je dobro što nismo ni ptice ni bogomojci u predvečerje
i što nemamo krila već ruke.
Posljednje što nas čeka ne može biti naša smrt., jer želje naše krvi negdje su moraju nastaviti.

Ti si žena, mala,
ti si mala žena,
i jedan besmrtni avgust donio te u moje balade.
Ostani s mojim Volim koje će nadživjeti sve moje tužaljke, sve moje promjene.

Kraj mojih očiju ostani.

Nadživjećemo sebe, ne samo u humci svojih grobova,
jer znali smo, znali smo, nježni i oholi,
bježeći od noževa i granata ubiti u sebi anđele
i opet ostati anđeli.

Budući, potražite nas nekad u nekom crvenom traganju,
samo tijela naša ležaće pod nijemom zemljom,
ali gazite tiho,
da ne ranitenaše usne,
i naše mrtve poglede da ne zgazite.

(1955)

Izet “Kiko” Sarajlic

Izet Sarajlić je rođen 1930. u Doboju. Njegova majka, koja tada nije imala ni 18 godina, udala se za željezničara, jer je bila impresionirana uniformom, koja je u to vrijeme bila “statusni simbol”, kako će kasnije zapisati sam pjesnik. Izet Sarajlić je dobio ime po djedu s očeve strane, koji je bio činovnik za vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Djetinjstvo je proveo u Trebinju i Dubrovniku, a 1945. se nastanjuje u Sarajevu, u kojem će ostati sve do kraja života, 2002. U Sarajevu je pohađao mušku gimnaziju, a u svijet jugoslovenske poezije ulazi kao devetnaestogodišnjak, zbirkom poezije U susretu. Za vrijeme studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, radio je i kao novinar i nikada nije prestajao pisati.

Bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i udruženja intelektualaca Krug 99. Objavio je preko 30 knjiga poezije od kojih su neke prevedene na 15 jezika. Za Sarajevsku ratnu zbirku pjesnik je rekao: “Ovo je jedina zbirka za koju bih mogao reći da bih volio da je nikada nisam napisao.” Izet Sarajlić je živio za objavljivanje svojih zbirki poezije, od kojih su mnoge doživjele nekoliko izdanja.

Vjerovao je da pripada XX stoljeću pa kada je stiglo XXI, na pismima koja je pisao prijateljima, datume je označavao na sebi svojstven način: 1999+1, 1999+2… Čitajući njegovu poeziju, saznajemo da su smrt njegovog brata Eše, koji je strijeljan 1942. i susret sa Idom Kalas Mikicom, životnom saputnicom, dva najsnažnija pjesnikova životna iskustva. U “Volim puno” pjeva o ljubavi i prijateljstvu, o jednoj epohi. Ova serija poetske proze je u najvećoj mjeri portret njegove supruge Mikice, prekrasne, mudre žene, koja je zahvaljujući njemu zauvijek ušla u svijet književnosti.

Izrasla iz duha vremena u kojem je živio, uvijek aktualna i bliska, poezija Izeta Sarajlića oplemenjuje svakog svog čitatelja. Nije potrebno tragati za estetskim doživljajem, on je pred čitateljem u svakoj Sarajlićevoj pjesmi. Slatko-gorku pjesničku intonaciju, prepoznatljivu upravo kod Izeta Sarajlića, naći ćemo kasnije kod mnogih bh pjesnika. Niko nije toliko utjecao na suvremeno bh pjesništvo kao Izet Sarajlić. Njegov stih je jednostavan, istinit, bez suvišne dekorativnosti i retorike.

Elegičnost kao najizrazitija crta Sarajlićeve emocionalnosti, njegovo poimanje života uopće i ljubav kao neizbježni light motiv, često upućuju na romantičnu Jesenjinovu poeziju. U svakoj njegovoj pjesmi ljubav doživljava svoju punu afirmaciju. Široka otvorenost i ljubav prema cijelom svijetu odišu iz svakog njegovog stiha. Izrazito romantičan, Sarajlić ne stvara apstraktni romantičarski ideal ljubavi. Naprotiv, njegova ljubav gotovo uvijek je stvarna i ostvarena, a najčešće je istinit i ambijent u kojem govori o ljubavi. Stoga se u najvećem dijelu njegove poezije osjeća idilična slika ljubavne i obiteljske harmonije prenesene iz svakodnevnog života, a to ga opet približava poeziji Jacquesa Preverta. Izvanrednu i trajnu popularnost njegova je poezija dostigla upravo zahvaljujući jednostavnosti izraza prožetog dubokom osjećajnošću.

Nagrade

Dvadesetsedmojulska
1963.

Disova plaketa
1982.

Zmajeva nagrada
1985.

Nagrada Branko Miljkovic
1987.

Nagrada ZAVNOBiH za zivotno djelo
1989.

Fund for Free Expression Award U.S.A.
1993.

Italijanska nagrada Mediterranneo
1997.

Nagrada ”Erguvan’ ‘- Turska, Istanbul
1997.

Premio Finaleinsieme, Modena, Italia
1998.

Nagrada Alberto Moravija, Italija
2001.

Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva
2002.

Počasni građanin grada Salerna, Italija
2002.